Ћелави ибис
| Ćelavi ibis | |
|---|---|
| |
| Ćelavi ibis | |
.jpg)
| |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Chordata |
| Klasa: | Aves |
| Red: | Pelecaniformes |
| Porodica: | Threskiornithidae |
| Rod: | Geronticus |
| Vrsta: | G. eremita
|
| Binomno ime | |
| Geronticus eremita Linnaeus, 1758
| |
| |
| Mapa prikazuje lokacije preostalih kolonija u Maroku | |
Ćelavi ibis, Sjeverni ćelavi ibis ili ćelavi ražanj (lat. Geronticus eremita) vrsta je ptice iz porodice ibisa. Ćelavi ibis je danas jedna od najugroženijih vrsta ptica u svijetu.
Opis[uredi | uredi izvor]
Ćelavi ibis je ptica srednje veličine, koja dostiže masu od 1-1,5 kg i ima raspon krila od 125 cm. Ima crno perje koje kod odraslih ptica na Sunčevom svjetlu reflektuje zeleni i ljubičasti odsjaj. Odrasli primjerci imaju intenzivno crveno i roze obojene kožne dijelove kljuna, nogu i glave koja je neoperjana do prijedela baze lobanje. Pera u pojasu prvih vratnih pršljenova su nešto izduženija, zbog čega se stiče utisak kao da imaju ćubu. Spolni dimorfizam kod ove vrste nije izražen. Ptice polno sazrijevaju sa 3-5 godina starosti. Gnijezde se u kolonijama, a dosadašnja posmatranja ukazuju na to da jedinke u koloniji nisu nužno monogamne.[2]
Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]
Ćelavi ibis je ptica koja je naseljavala veći dio evropskog kontinenta do sedamnaestog vijeka, kada je zbog prekomjernog lova istrijebljena sa mnogih do tada uobičajenih staništa. Nešto preostalih populacija je u daljem periodu dovedeno do tačke izumiranja izazvanih ljudskom eksploatacijom njihovih staništa, upotrebom pesticida i krivolovom. Istorijski podaci govore o populacijama koje su se održavale do početka dvadesetog vijeka i naseljavale evropske Alpe, dijelove sjeverne Afrike i pojedine oblasti srednjeistočnog azijskog kontinenta. Zahvaljujući ljudskom djelovanju došlo je do značajnog pada brojnosti, pa je istraživanje koje je obavljeno 2004. godine pokazalo da su u prirodi preostale samo dvije manje divlje populacije ćelavog ibisa, od kojih je 95% jedinki zabilježeno u Maroku, a ostatak u Tunisu.[2]
Krajem 2022. godine jedna ženka ove ptice uočena je u Hrvatskoj.[3]
| Populacija | Dužina muške jedinke | Dužina ženske jedinke |
|---|---|---|
| Maroko | 141,1 mm (5,56 in) | 133,5 mm (5,26 in) |
| Turska | 129,0 mm (5,08 in) | 123,6 mm (4,87 in) |
Stanište[uredi | uredi izvor]
Za razliku od ostalih srodnika iz porodice ibisa, ćelavi ibis nije ptica vlažnih staništa. Preferira suhe, polupustinjske reljefe, travnata staništa, a za gnijezda najčešće bira šupljine u stijenama. Zanimljivo je istaći da odmah po polaganju jaja, ljuska ima blijedoplavu boju, a odmicanjem inkubacije koja traje 24-25 dana, boja ljuske se mijenja u smeđu. Mladunci se osamostaljuju nakon 50 dana.[4]
Ishrana[uredi | uredi izvor]
Hrane se prvenstveno glistama i insektima. Zakrivljen kljun je odlična anatomska predispozicija za takav vid izbora plijena koji podrazumijeva prevrtanje slojeva zemlje, zavlačenje kljuna u plitke podzemne kanale gdje se nalaze gliste, sitni reptili, larve insekata i glodari.[2]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ BirdLife International (2018). „Geronticus eremita”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2018: e.T22697488A130895601. doi:10.2305/IUCN.UK.2018-2.RLTS.T22697488A130895601.en
.
- ^ a b v Draško Adamović, Draško (2020). „Prvi nalaz ćelavog ibisa (Geronticus eremita Linnaeus, 1758) u Bosni i Hercegovini”. Bilten mreže posmatrača ptica u Bosni i Hercegovini. 16: 6. ISSN 1840-099X.
- ^ „SMATRA SE IZUMRLOM U dolini Neretve uočena jako retka ptica”. Nportal. 18. 1. 2023. Pristupljeno 20. 1. 2023.
- ^ Draško Adamović, Draško (2020). „Prvi nalaz ćelavog ibisa (Geronticus eremita Linnaeus, 1758) u Bosni i Hercegovini”. Bilten mreže posmatrača ptica u Bosni i Hercegovini. 16: 7. ISSN 1840-099X.
| Državne | |
|---|---|
| Ostale | |
