Andrea Pirlo (ital.Andrea Pirlo; Flero, 19. maj1979) je bivši italijanskifudbaler, a sadašnji fudbalski trener i član je Reda zaslužnih Italije — OMRI.[3][4] Trenutno je trener Sampdorije. Obično je igrao na pozicijama na sredini terena, kao plejmejker, i u klubovima i u reprezentaciji. Označen je od strane mnogih kao jedan od najboljih igrača ikada na toj poziciji, zbog vizije, kontrole lopte, tehnike, kreativnosti i sposobnosti da uputi pravi pas, kao i zbog toga što je bio specijalista za izvođenje slobodnih udaraca.[5][6][7]
Karijeru je počeo kao ofanzivni vezni u Breši, kojoj je pomogao da osvoji titulu u Seriji B i samim tim izbori plasman u Seriju A 1997. Prešao je u Inter 1998, ali nije uspijevao da se izbori za minutažu i poslat je na pozajmicu 1999. Uprkos dobrim partijama u Ređini i ponovo u Breši, ipak nije uspio da se izbori za startnih 11 u Interu i prodat je Milanu. Trener Milana — Karlo Ančeloti, odlučio je da mu promijeni poziciju i transformiše ga u plejmejkera, koji će orkestrirati timskim napadom. Na novoj poziciji, Pirlo je ubrzo postao jedan od najboljih veznih fudbalera na svijetu i osvojio je veliki broj trofeja, uključujući dvije Lige šampiona, dva UEFA superkupa, dvije titule Serije A, Svjetsko klupsko prvenstvo, Superkup Italije i Kup Italije.[7] Nakon prelaska u Juventus 2011, osvojio je Seriju A još četiri puta, kao i dva Superkupa i Kupa Italije. Nakon što je igrao u Italiji preko 20 sezona, prešao je u američki Njujork Siti 2015, gdje je ostao tri godine i pomogao klubu da se plasira u plej of 2016 . i 2017. Nakon 23 sezone, završio je karijeru na kraju sezone 2017.[8]
Na međunarodnom nivou, Pirlo je fudbaler sa najviše nastupa u reprezentaciji Italije, sa 116 nastupa između 2000. i 2015. Nastupao je za selekcije Italije do 15, 18 i 21 godinu. Kao kapiten, vodio je reprezentaciju do 21 godine do titule na Evropskom prvenstvu 2000, gdje je bio najbolji strijelac i dobio je nagradu Zlatni igrač. Za seniorsku reprezentaciju debitovao je u septembru 2002. i bio je kapiten reprezentacije na Olimpijskim igrama 2004. Kasnije, bio je jedan od glavnih igrača u osvajanju Svjetskog prvenstva 2006, na kojem je dobio nagradu za igrača utakmice tri puta, više nego bilo koji drugi igrač i izabran je u idealni tim prvenstva. Na Evropskom prvenstvu 2012, predvodio je Italiju do finala, takođe osvojivši nagradu za igrača utakmice tri puta, što je, zajedno sa Andresom Inijestom, najviše na prvenstvu, gdje je takođe izabran u idealni tim. Nastupao je i na Evropskim prvenstvima2004 i 2008, Svjetskim prvenstvima2010 i 2014 i na Kupu konfederacija2009 i 2013, na kojem je izabran u idealni tim, nakon što je Italija završila na trećem mjestu.
U izboru za najboljeg plejmejkera na svijetu, koji sprovodi Međunarodna federacija za fudbalsku istoriju i statistiku, našao se na trećem mjestu 2006, drugom 2007, četvrtom 2012. i trećem 2013. i 2015.[9] U izboru za najboljeg fudbalera Evrope, našao se na četvrtom mjestu 2012[10] i sedmom 2015.[11] Našao se na sedmom mjestu u izboru za FIFA fudbalera godine 2007, petom u izboru za Zlatnu loptu 2007. i sedmom u izboru 2012. Izabran je u idealnih 11 za 2006 godinu, od strane FIFpro i u UEFA tim godine 2012.[12] Proglašen je za fudbalera godine Serije A 2012, 2013 i 2014, a takođe se našao u timu godine Serije A u istim sezonama.[13] Nakon što je pomogao Juventusu da dođe do finala Lige šampiona 2014/15, izabran je u idealni tim Lige šampiona te sezone. Godine 2012, proglašen je za osmog najboljeg fudbalera na svijetu, po izboru Gardijana.[14] Godine 2013, Bloomberg ga je uvrstio na peto mjesto najboljih fudbalera u Evropi.[15] Godine 2015, Frans fudbal ga je svrstao u top 10 najboljih fudbalera na svijetu, koji su iznad 36 godina.[16]
Pirlo je rođen u Flerou, provinciji Breše.[17] Karijeru je počeo u mladom timu Flero,[18] nakon čega je prešao u Voluntas,[19] a kasnije je prešao u omladinski tim Breše 1994, gdje je uglavnom igrao odmah iza napadača.[20] Godine 1995, sa 16 godina, debitovao je u Seriji A; u igru ga je ubacio tadašnji trener Breše — Mirčea Lučesku.[21][22][23] Naredne sezone, nije bio u prvom timu, a sa mladim timom osvojio je Torneo di Vjaređio.[21] U sezoni 1996/97, pomogao je klubu da osvoji titulu u Seriji B i izbori plasman u Seriju A.[24] Prvi gol u Seriji A postigao je 19. oktobra 1997, u pobjedi 4:0 protiv Vičence.[25]
Zahvaljujući dobrim partijama u dresu Breše, Pirla je primjetio trener Intera, Lučesku, koji je potpisao ugovor sa njim. Nije uspio da se izbori za konstantnost u prvom timu, u sezoni koju je Inter završio na osmom mjestu.[26] Za sezonu 1999/00, prešao je u Ređinu na pozajmicu, zajedno sa Robertom Baroniom i Mohamedom Kalonom.[27] Nakon impresivne sezone u Ređini,[27] vratio se u Inter, ali ponovo nije uspio da se ustali u prvom timu, odigravši samo četiri utakmice u ligi.[26] Drugi dio sezone 2000/01, proveo je u bivšem klubu, Breši, gdje je igrao zajedno sa idolom iz djetinjstva — Robertom Bađom.[28][29][30] Pošto je Bađo igrao na poziciji ofanzivnog veznog, trener Breše — Karlo Macone, premjestio je Pirla na poziciji plejmejkera umjesto ofanzivnog veznog, postavši tako prvi trener koji ga je koristio na poziciji plejmejkera.[28][31] Uprkos tome što su se mučili na početku te sezone,[32] Breša je završila na sedmom mjestu, uz plasman u četvrtfinale Kupa i kvalifikovala se za Intertoto kup2001.[33] Bitan trenutak za Pirla u sezoni bio je duboki pas kojim je Bađo izjednačio protiv Juventusa na stadionu Dele Alpi, 1. aprila 2001.[34][35]
Nakon tri sezone u Interu, Pirlo je prešao u redove gradskog rivala — Milana, za 33 milijarde italijanskih lira, 17.043.078 evra,[36] 30. juna 2001, poslednjeg dana prelaznog roka.[37] Transfer je djelimično finansiran od strane pokreta Dražena Binčića, a suma nije objavljena. U istom prelaznom roku, Inter i Milan su zamijenili Kristijana Brokija (25 milijardi lira;[38](12.9 miliona evra) za Andreasa Guljelminpjetra (nepoznata cijena; 8.537 miliona evra zarada)[39] i Matea Boganija za Paola Đinestru. Dogovori su okarakterisani od strane medija, da se vrše radi stvaranja lažnog profita, naduvavanjem vrijednosti igrača u tim zamjenama. Razmjena u koju su bili uključeni Đinestri i Bogani, donijela je i Interu i Milanu po oko 3,5 miliona evra profita, što se uglavnom manifestuje kroz prava registracije igrača.[40][41]
U Milanu, pod trenerom Karlom Ančelotijem, Pirlo se razvio u igrača svjetske klase i jednog od najboljih plejmejkera na svijetu, ostvarivši razne uspjehe u domaćim i evropskim takmičenjima tokom perioda provedenog u klubu. Pirlo se kasnije osvrnuo na period proveden sa Ančelotijem, izjavivši: „promijenio mi je karijeru, stavivši me ispred odbrane. Dijelimo neke nezaboravne trenutke. Imali smo sjajnu prošlost zajedno“.[42] Nakon što je Macone prvi odlučio da pomjeri Pirla na poziciju dubokog plejmejkera, ispred odbrane, tokom perioda provedenog u Breši sezonu ranije,[43] trener Milana — Fatih Terim i najviše njegov nasljednik — Karlo Ančeloti, dodatno su razvili Pirla na toj poziciji u Milanu.[31] U Ančelotijevim formacijama, 4–3–1–2 i 4–3–2–1, Pirlo je igrao na poziciji dubokog plejmejkera ispred odbrane,[44] što mu je dozvolilo da igra zajedno sa drugim kreativnim ofanzivnim veznim igračima, kao što su Rivaldo, Rui Kosta i Kaka, nadoknađujući prazninu koja je nastala odlaskom legende Milana — Demetriom Albertinijem. Postao je nezamjenjivi dio sredine terena, koju je činio zajedno sa Đenarom Gatuzom, Masimom Ambrozinijem i Klarensom Sedorfom. Dobio je nadimak metronom, zbog načina na koji je uspostavljao ritam tima.[7][45][46][47]
Za Milan je debitovao 20. septembra 2001, u pobjedi 2:0 protiv Bate Borisova, u Kupu UEFA, nakon što je u igru ušao umjesto Masima Donatija.[48] Tokom prve sezone u klubu, pomogao je Milanu da završi na četvrtom mjestu u Seriji A i obezbijedi plasman u kvalifikacije za Ligu šampiona za sezonu 2002/03, kao i da se plasira u polufinale Kupa UEFA 2001/02, što je najbolji rezultat kluba u tom takmičenju. Na dan 30. marta 2002, postigao je prvi gol za Milan, u pobjedi 3:1 protiv Parme, iz slobodnog udarca.[49]
Milan proslavlja osvajanje Lige šampiona 2002/03, nakon pobjede 3:2 na penale protiv Juventusa.
U Seriji A 2002/03, bio je najbolji u četiri kategorije: ukupno pasova (2.589), posjedu lopte (123 sata i 39 minuta), uspješnih lopti (661) i uspješnih pasova (2.093); imao je prosjek od skoro 90 pasova po utakmici. Tokom sezone, njegove druge u klubu, postigao je devet golova u Seriji A, što mu je bio najbolji učinak u dotadašnjoj karijeri, dok je Milan završio na trećem mjestu, osvojivši Kup pobjedom nad Romom u finalu,[50] kao i Ligu šampiona 2002/03, gdje je u finalu pobijedio Juventus 3:2 nakon produžetaka, nakon što je bilo 0:0 u regularnom dijelu.[51][52] Naredne sezone, Pirlo je sa Milanom osvojio Superkup Evrope, pobjedom nad Portom,[53] dok su u Superkupu izgubili na penale od Juventusa! Pirlo je postigao gol iz penala u produžecima za 1:1, a zatim i u penal seriji.[54] Na Svjetskom klupskom prvenstvu, Milan je još jednom izgubio nakon izvođenja jedanaesteraca, od Boke juniors; Pirlo je asistirao kod gola za 1:0, ali je promašio penal u penal seriji.[55][56][57] U sezoni 2003/04, osvojio je sa Milanom Seriju A prvi put,[58] nakon što je na početku te sezone osvojio Superkup Italije pobjedom nad Laciom.[59]
U sezoni 2004/05, Milan je završio na drugom mjestu u Seriji A, iza Juventusa. U Ligi šampiona 2004/05, našao se na drugom mjestu po broju asistencija, sa četiri asistencije,[60] pomogavši Milanu da stigne do finala.[61] U finalu, Milan je igrao protiv Liverpula, 25. maja 2005; Pirlo je asistirao Paolu Maldiniju kod vodećeg gola, u 50 sekundi utakmice, dok je kombinovao sa Kakom kod gola Ernana Krespa za vođstvo od 3:0 na poluvremenu. Ipak, u drugom poluvremenu, Liverpul je stigao do 3:3, igrali su se produžeci i penali i Milan je izgubio u penal seriji, gdje je Pirlu Jirži Dudek odbranio penal.[62][63] Pirlo je kasnije u autobiografiji napisao da mu je taj poraz od Liverpula bio najgori trenutak u karijeri i da je razmišljao o završetku karijere nakon tog meča.[64]
Naredne sezone, Milan je još jednom završio na drugom mjestu u Seriji A, iza Juventusa, prije nego što mu je oduzeto 30 bodova zbog umiješanosti u namještanje utakmica, u aferi poznatoj kao kalčopoli, zbog koje je Juventus izbačen u Seriju B. Iste sezone, Milan je stigao do polufinala Lige šampiona, gdje je poražen od Barselone u dvomeču,[65] dok je stigao do četvrtfinala Kupa Italije. U izboru za Zlatnu loptu 2006, Pirlo se našao na devetom mjestu, dok je Zlatnu loptu osvojio njegov saigrač iz reprezentacije — Fabio Kanavaro.[66] Izabran je u idealnih 11 za 2006. godinu, u izboru FIFPro.[12]
Andrea je demonstrirao sav svoj talenat i vrijednost. Kada smo igrali zajedno, sve je počinjalo od njega. Uvijek je imao sjajan dar da vizualizuje i predvidi igru prije svih ostalih. Njegova vizija, ono što može da uradi sa loptom i šta je sposoban da stvori, čini ga istinskom superzvijezdom. Andrea ima nešto što ne viđate često.
Pirlo je odigrao najviše minuta za Milan u sezoni 2006/07, sa odigranih 2.782 minuta na 52 utakmice. Sa Milanom, osvojio je Ligu šampiona po drugi put, sedmi put za klub, dok je u Seriji A pomogao timu da završi na četvrtom mjestu i plasira se u kvalifikacije za Ligu šampiona za narednu sezonu. U Kupu Italije, Milan je eliminisan u polufinalu. U revanš utakmici polufinala Lige šampiona 2006/07, asistirao je kod gola Sedorfa, u pobjedi 3:0 protiv Mančester junajteda, kojom je obezbijeđen plasman u finale, nakon što je u prvoj utakmici Mančester pobijedio 3:2 na Old Trafordu.[67] U finalu u Atini, asistirao je Filipu Inzagiju za vodeći gol, iz slobodnog udarca,[68] pomogavši Milanu da pobijedi Liverpul 2:1, revanširavši se za poraz na penale u Istanbulu.[69][70] U sezoni 2007/08, osvojio je sa Milanom Superkup Evrope, pobjedom 3:1 protiv Sevilje, uz asistenciju kod drugog gola,[71] a proglašen je za igrača utakmice.[72] Takođe, pomogao je klubu da osvoji Svjetsko klupsko prvenstvo po prvi put u istoriji, pobjedom 4:2 protiv Boke juniors u finalu, uz asistenciju Alesandru Nesti za 2:1.[73] U oktobru 2007, nominovan je za Zlatnu loptu, FIFA fudbalera godine, kao i za najboljeg plejmejkera u izboru međunarodne federacije za fudbalsku istoriju i statistiku; sve tri nagrade osvojio je njegov saigrač — Kaka, dok se Pirlo našao na petom mjestu u izboru za Zlatnu loptu, sedmom u izboru za FIFA fudbalera godine i drugom i izboru za najboljeg plejmejkera.[74][75][76] Uprkos dobrom početku, Milan je doživio pad forme u drugom dijelu sezone i završio je na petom mjestu u Seriji A, ne uspijevši da se kvalifikuje u Ligu šampiona;[77] dok je takođe ispao u osmini finala Lige šampiona 2007/08, od Arsenala[78] i u osmini finala Kupa Italije, od Katanije.[79] U sezoni 2008/09, Milan je završio Seriju A na drugom mjestu, iza Intera,[80] dok je u Kupu UEFA ispao u šestaestini finala,[78] kao i u osmini finala Kupa Italije.[81]
Nakon što su Kaka i trener Ančeloti napustili Milan na ljeto 2009,[80]Čelsi je ponudio 12 miliona evra i Klaudija Pizara za Pirla. Milan je odbio ponudu, dok su mediji izvijestili da je Pirlo podnio zahtjev za transfer, ističući da su fudbaleri Milana loše podnijeli odlazak Kake.[82] Na dan 5. avgusta, vlasnik kluba — Silvio Berluskoni, odlučio je da ne proda Pirla, za kojeg je rekao da je prezadovoljan i da želi da završi karijeru u Milanu.[83] Na dan 21. oktobra 2009, postigao je gol iz slobodnog udarca sa 30 metara, u pobjedi 3:2 protiv Real Madrida u okviru grupne faze Lige šampiona 2009/10.[84] ali je Milan ispao u osmini finala od Mančester junajteda.[85] Sezonu u Seriji A, Milan je završio na trećem mjestu, dok je u Kupu Italije eliminisan u četvrtfinalu, pod novim trenerom — Leonardom.[86]
Pirlo (lijevo), sprema se da izvede slobodan udarac na utakmici protiv Real Madrida u Ligi šampiona 2010/11.
U sezoni 2010/11, Milan je dominirao Serijom A. Na dan 25. septembra 2010, Pirlo je uputio dugi pas iznad odbrane, pronašavši Zlatana Ibrahimovića, koji je postigao jedini gol u pobjedi 1:0 protiv Đenove.[87] Na dan 2. oktobra, postigao je gol sa 36 metara, u pobjedi 1:0 protiv Parme, što je bila prva pobjeda Milana na gostovanju te sezone.[88] Na dan 14. maja 2011, Pirlo je odigrao poslednju utakmicu u dresu Milana; ušao je sa klupe umjesto Ambrozinija, u pobjedi 4:1 protiv Kaljarija i Milan je osvojio Seriju A.[89] Četiri dana kasnije, potvrdio je da će napustiti Milan na kraju sezone, nakon odluke kluba da mu ne ponudi produžetak ugovora.[90] U poslednjoj sezoni u Milanu, nastupio je na samo 17 utakmica u Seriji A, pod trenerom Masilimilijanom Alegrijem, upisavši samo jedan gol i tri asistencije, osvojivši Seriju A po drugi put. U Ligi šampiona, Milan je ispao u osmini finala, dok je u Kupu Italije ispao u polufinalu.[91]
Ukupno u dresu Milana, odigrao je 401 utakmicu i postigao 41 gol.[92] Sa klubom, osvojio je dva puta Seriju A, kao i dva puta Ligu šampiona: 2003 i 2007, i finale 2005. Takođe, osvojio je Kup Italije 2003, Superkup Italije 2004, Superkup Evrope 2003 i 2007, kao i Svjetsko klupsko prvenstvo 2007. Igrao je ključnu ulogu i u sezonama i 2004/05 i 2005/06, kada je Milan završio na drugom mjestu u Seriji A, uz poraze u finalu Superkupa Italije 2003 i Svjetskog klupskog prvenstva 2003, oba na penale.[7]
Kada mi je Andrea rekao da će preći kod nas, prva stvar koju sam pomislio bila je „Bog postoji“. Fudbaler njegovog kalibra i sposobnosti, da ne pominjemo da je bio besplatan, mislim da je to bio potpis vijeka!
Pirlo u dresu Juventusa u utakmici protiv Šahtar Donjecka, u decembru 2012.
Nakon odlaska iz Milana 2011, Pirlo je potpisao ugovor sa Juventusom do 2014.[94] Za Juventus je debitovao u porazu 2:1 u prijateljskoj utakmici protiv Sportinga. Prvu takmičarsku utakmicu odigrao je u prvom kolu Serije A za sezonu 2011/12, u kojem je Juventus kući pobijedio Parmu 4:1; upisao je dvije asistencije, za Stefana Lihtšajnera i Klaudija Markizija, koji je tako postigao prvi gol za Juventus na domaćem stadionu; Pirlo je takođe napravio 110 pasova na utakmici.[95][96][97][98]Antonio Konte ga je upario sa mlađim veznim igračima — Markiziom i Arturom Vidalom, u formaciji sa tri vezna igrača, što je omogućilo Pirlu da funkcioniše kreativno kao duboki plejmejker, dok su ga Markizio i Vidal podržavali defanzivno.[95][99] Prvi gol za Juventus postigao je iz slobodnog udarca, u pobjedi 3:1 protiv Katanije, 18. februara 2012, zahvaljujući čemu se Juventus vratio na prvo mjesto Serije A, ispred Milana.[100] Na dan 18. marta, postigao je gol u pobjedi 5:0 protiv Fjorentine, a gol je posvjetio Fabrisu Muambi, koji je doživio akutni zastoj srca, tokom kojeg mu srce nije kucalo 78 minuta, tokom utakmice FA kupa, između njegovog Boltona i Totenhema, koja se igrala ranije tokom istog dana.[101]
Sezonu je završio osvajanjem Serije A, nakon što je pomogao Juventusu da osigura titulu pobjedom 2:0 protiv Kaljarija.[102] Upisao je najviše asistencija u Seriji A te sezone, sa 13,[103] a takođe je postigao i tri gola.[95] Kreirao je preko 100 šansi za gol i uputio je
2.643 pasa, sa 87% uspješnosti, uputivši 500 pasova više nego bilo koji drugi igrač u ligi. Jedini fudbaler na svijetu koji je imao više pasova te sezone, bio je Čavi.[95][104] Zbog performansi te sezone i zbog toga što je igrao ključnu ulogu u osvajanju titule u Seriji A, prve za Juventus nakon devet godina, našao se u idealnom timu sezone Serije A, zajedno sa Vidalom.[105] U Kupu Italije, Juventus je poražen u finalu od Napolija 2:0, golovima Edisona Kavanija i Mareka Hamšika.[106] Nakon što je predvodio Juventus do titule u Seriji A, osvajanja Superkupa Italije i plasmana u finale Kupa, kao i plasman u finale Evropskog prvenstva 2012 sa Italijom, nominovan je za najboljeg igrača u Evropi po izboru UEFA, u kojem se našao na četvrtom mjestu.[10] Takođe, našao se u timu godine po izboru UEFE i po izboru Evropskih sportskih medija (ESM).[107][108]
Sezonu 2012/13, počeo je u Superkupu Italije, koji je igran u Pekingu, 11. avgusta 2012. godine; Juventus je pobijedio Napoli 4:2 nakon produžetaka.[109] U prvom kolu Serije A, postigao je gol iz slobodnog udarca u pobjedi 2:0 protiv Parme. Gol je prouzrokovao mnogo kontroverzi, jer su fudbaleri Parme tvrdili da lopta nije prešla gol liniju, a ponovljeni snimak nije mogao da utvrdi.[110] U drugom kolu, u pobjedi 4:1 protiv Udinezea, izborio je penal koji je Vidal pogodio za vođstvo, a zatim je asistirao Sebastijanu Đovinku kod četvrtog gola.[111] Na dan 29. septembra, Pirlo je postigao vodeći gol, iz slobodnog udarca, u pobjedi 4:1 protiv Rome.[112] Zajedno sa Bufonom, bio je nominovan za Zlatnu loptu.[113] U grupnoj fazi Lige šampiona 2012/13, upisao je tri asistencije, dok je Juventus grupnu fazu završio bez poraza i plasirao se u osminu finala prvi put nakon sezone 2008/09.[114] Izabran je za fudbalera godine u Seriji A, kao i za najboljeg veznog igrača sezone, osvojivši i nagradu Gverin d’Oro, koju dodjeljuje časopis Gverin, za najboljeg igrača Serije A. Takođe, izabran je u idealni tim Serije A za tu sezonu.[13] Osvojio je i nagradu Palone azuro, koja se dodjeljuje igraču godine u reprezentaciji Italije,[115] dok se našao na četvrtom mjestu u izboru za najboljeg plejmejkera godine[116] i sedmom u izboru za Zlatnu loptu.[117] Juventus je odbranio titulu u Seriji A te sezone, ali je eliminisan od Bajern Minhena u četvrtfinalu Lige šampiona 2012/13 i u polufinalu Kupa Italije od Lacija; oba tima koja su eliminisala Juventus — osvojila su ta takmičenja.[118][119]
Sezonu 2013/14, počeo je u Superkupu Italije, u kojem je Juventus pobijedio Lacio 4:0 na stadionu Olimpiko. Pirlo je učestvovao u akciji kod vodećeg gola Pola Pogbe, u 23 minutu.[120] Bio je jedini italijanski fudbaler nominovan za Zlatnu loptu, a takođe je bio nominovan i za idealni tim godine 2013. po izboru FIFPro.[121] Na dan 1. decembra, doživio je povredu ligamenata koljena, zbog koje je morao da pauzira više od mjesec dana.[122] Na dan 12. januara 2014, potpisao je novi ugovor sa Juventusom, do 2016.[123] Na dan 27. januara, proglašen je za fudbalera godine u Seriji A za 2014. godinu, što je bio drugi put zaredom da dobije priznanje, a takođe je uvršten u idealni tim godine.[124] Juventus je osvojio 30 titulu prvaka Serije A te sezone, uz rekordna 102 boda i 33 pobjede u 38 utakmica; to je bila treća titula zaredom za Juventus od dolaska Pirla u klub. U Kupu Italije, Juventus je izgubio u četvrtfinalu od Rome, dok je u Ligi šampiona 2013/14, ispao u grupnoj fazi, nakon čega je došao do polufinala Lige Evrope za sezonu 2013/14, gdje je ispao od Benfike, dok je Pirlo postigao pobjedonosni gol u osmini finala, u pobjedi 1:0 protiv Fjorentine.[125] Zbog svojih performansi u takmičenju, izabran je u idealni tim sezone Lige Evrope.[126]
Na dan 11. juna 2014, potpisao je novi ugovor sa Juventusom, do 2016.[127] Na dan 5. oktobra 2014, upisao je stoti ligaški nastup za Juventus, u pobjedi 3:2 protiv Rome.[128] Na dan 1. novembra, postigao je vodeći gol iz slobodnog udarca, u pobjedi 2:0 protiv Empolija, na 117 godišnjicu Juventusa; to mu je bio 26 gol iz slobodnih udaraca u Seriji A, čime je došao na dva gola iza rekordera — Siniše Mihajlovića.[129] Tri dana kasnije, postigao je gol iz slobodnog udarca u pobjedi 3:2 protiv Olimpijakosa, u okviru grupne faze Lige šampiona 2014/15.[130] To je bila stota utakmica Pirla u Ligi šampiona i prvi gol za Juventus u tom takmičenju. Na dan 15. decembra 2014, proglašen je za najboljeg fudbalera Serije A po treći put u karijeri i treći put zaredom od dolaska u Juventus; takođe se našao u timu sezone Serije A.[131] Tokom prve utakmice osmine finala Lige šampiona, u pobjedi 2:1 protiv Borusije Dortmund, Pirlo je izašao iz igre u prvom poluvremenu, nakon što je povrijedio desni list, zbog kojeg je morao da pauzira tri nedelje.[132] Na teren se vratio 11. aprila 2015, u utakmici protiv Parme, gdje je ušao sa klupe.[133] U startnu postavu vratio se 14. aprila 2015, u prvoj utakmici četvrtfinala protiv Monaka, na kojoj je pomogao Alvaru Morati da izbori penal, koji je pogodio Vidal, za pobjedu od 1:0. Izašao je iz igre u drugom poluvremenu, a umjesto njega je ušao Andrea Barzalji.[134] Na dan 26. aprila, dao je gol iz slobodnog udarca, u pobjedi 2:1 protiv Torina; to mu je bio 28 gol postignut iz slobodnih udaraca u Seriji A, čime se izjednačio sa Mihajlovićem na prvom mjestu, po broju postignutih golova iz slobodnih udaraca u Seriji A.[135] Na dan 20. maja, učestvovao je kod oba gola u pobjedi 2:1 protiv Lacija, na stadionu Olimpiko u finalu Kupa Italije 2015.[136] Na dan 6. juna 2015, igrao je za Juventus u finalu Lige šampiona, protiv Barselone, koja je pobijedila 3:1, na Olimpijskom stadionu u Berlinu.[137] To je bila poslednja utakmica Pirla u dresu Juventusa. Zbog svojih performansi, našao se u idealnom timu Lige šampiona za sezonu 2014/15.[138]
Ukupno, odigrao je 164 utakmice za Juventus u svim takmičenjima, postigavši 19 golova (od čega 15 iz slobodnog udarca) i upisavši 39 asistencija, od čega 31 u Seriji A na 119 utakmica. Tokom četiri sezone u Juventusu, osvojio je četiri titule Serije A, četiri Kupa i dva Superkupa Italije, a takođe je igrao i četvrto finale Lige šampiona u karijeri. Tokom 20 godina u Italiji, odigrao je 493 utakmice u Seriji A.[139]
Na dan 6. jula 2015, objavljeno je da je Pirlo potpisao ugovor sa Njujork Sitijem iz američkog MLS-a.[139][140][141] Prelaskom u Njujork, postao je najplaćeniji italijanski fudbaler u svim ligama, sa godišnjom platom od osam miliona evra. Nadmašio ga je Gracijano Pele prelaskom u Šandong luneng naredne godine.[142] Za novi klub debitovao je 26. jula 2015, u pobjedi 5:3 protiv Orlando Sitija, na stadionu Jenki; ušao je i igru u 56 minutu i učestvovao je kod trećeg i četvrtog gola.[143] Prvi put se našao u startnoj postavi 1. avgusta, u porazu 3:2 protiv Montreal impakta.[144] Na dan 12. avgusta, objavljeno je da se Pirlo našao na sedmom mjestu u izboru za najboljeg fudbalera Evrope.[11] Dan kasnije, upisao je asistenciju za Davida Vilju, u pobjedi 3:1 protiv Di si junajteda.[145] U oktobru 2015, našao se na skraćenom spisku od 59 fudbalera nominovanih za Zlatnu loptu.[146] Sezonu je završio sa pet asistencija na 13 utakmica i završio je na trećem mjestu po broju pasova u ligi, iako nije uspio da postigne gol.[147] Uprkos tome što su u klubu bili Pirlo i još dvojica osvajača Lige šampiona — David Vilja i Frenk Lampard, Njujork Siti nije uspio da se plasira u plej of u debitantskoj sezoni u MLS ligi, što je izazvalo kritike medija,[148] koji su kritikovali Pirla zbog slabog učinka u odbrani.[149] U novembru, Pirlo je postao prvi fudbaler iz MLS lige koji je nominovan za FIFPro najboljih 11 na svijetu.[150]
Prvu asistenciju u sezoni 2016, upisao je 30. aprila, namjestivši gol Vilji iz kornera, za pobjedu od 3:2 protiv Vankuver vajtkapsa.[151] Na dan 18. juna, postigao je prvi gol u MLS ligi, iz slobodnog udarca u 50. minutu, u pobjedi 3:2 protiv Filadelfija juniona.[152] U julu 2016, bio je učesnik MLS ol star utakmice, zajedno sa Viljom i Kakom.[153] Drugu sezonu u MLS ligi, završio je sa jednim postignutim golom i 11 asistencija na 32 utakmice,[147] dok je Njujork Siti uspio da se plasira u plej of po prvi put u istoriji, obezbijedivši mjesto u polufinalu Istočne konferencije.[154] Otpao je iz tima za prvu utakmicu polufinala konferencije, protiv Toronta, zbog povrede lista neposredno pred utakmicu, koju je Njujork izgubio 2:0.[155] U revanšu na domaćem terenu, Pirlo je igrao, ali je Njujork Siti izgubio 5:0 i Toronto je prošao u finale konferencije ukupnim rezultatom 7:0.[156]
Nakon što se suočavao sa fizičkim problemima tokom većeg dijela 2017, 8. novembra 2017, objavio je da će završiti karijeru na kraju sezone.[157] Ukupno je odigrao 15 utakmica i upisao je dvije asistencije u regularnom dijelu sezone 2017. MLS lige.[147] Poslednju utakmicu odigrao je 5. novembra 2017, u pobjedi 2:0 protiv Kolumbus krjua, u revanš utakmici polufinala Istočne konferencije; Pirlo je u igru ušao u 90. minutu, a Njujork Siti je eliminisan ukupnim rezultatom 4:3, nakon poraza od 4:1 u prvoj utakmici.[158][159] Ukupno, odigrao je 62 utakmice za Njujork Siti, od kojih 60 u regularnom dijelu sezone i dvije u plej ofu, tokom tri sezone; postigao je jedan gol i upisao 18 asistencija, sve i regularnom dijelu sezone.[147] Zvanično je objavio kraj karijere narednog dana, preko društvene mreže Twitter.[160]
Revijalna utakmica, pod nazivom – La Notte del Maestro (dosl. note maestra), odigrana je na stadionu San Siro, u Milanu, 21. maja 2018. godine, u čast završetka karijere Andree Pirla; na utakmici, Filipo Inzagi je postigao het-trik.[161]
Reprezentacija do 21 godine, Olimpijske igre i Evropsko 2004.[uredi | uredi izvor]
Pirlo je bio kapiten reprezentacije Italije do 21 godine na Evropskom prvenstvu 2000, gdje je nosio dres sa brojem 10 i osvojio je nagradu za najboljeg igrača prvenstva, a bio je i najbolji strijelac, sa tri gola. Dva gola, jedan iz penala, a jedan iz slobodnog udarca, postigao je u pobjedi 2:1 protiv Češke, u finalu. Takođe, predvodio je reprezentaciju do polufinala na Evropskom prvenstvu 2002. Nastupao je za olimpijsku reprezentaciju Italije na Olimpijskim igrama 2000 u Sidneju, gdje je postigao gol u pobjedi 1:0 protiv Australije u prvoj utakmici.[165] Igrao je i na Olimpijskim igrama 2004 u Atini, gdje je Italija osvojila bronzanu medalju. Sa odigranih 46 utakmica i postignutih 16 golova, rekorder je reprezentacije do 21 godine po broju odigranih utakmica, a na drugom je mjestu na listi strijelaca, iza Alberta Đilardina.[2][108]
Za seniorsku reprezentaciju Italije debitovao je pod vođstvom selektora Đovanija Trapatonija, 7. septembra 2002, u pobjedi 2:0 protiv Azerbejdžana u okviru kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2004.[166][167] Nastupio je i u prijateljskoj utakmici protiv Turske, kasnije te godine, u remiju 1:1, u Peskari.[168] Prvi gol postigao je iz slobodnog udarca, u pobjedi 4:0 protiv Tunisa, u prijateljskoj utakmici.[169] Prvo veliko takmičenje na kojem je učestvovao bilo je Evropsko prvenstvo 2004, gdje je nastupio na dvije utakmice: u remiju 1:1 protiv Švedske i u pobjedi 2:1 protiv Bugarske. Italija je ispala u grupnoj fazi, zbog lošije gol razlike od Švedske i Danske, nakon što su sve tri reprezentacije završile grupu sa po pet bodova.[108]
Pod vođstvom novog selektora, Marčela Lipija, Pirlo je postao ključni član reprezentacije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006.[170] Na dan 26. marta 2005, postigao je dva gola iz slobodnih udaraca u pobjedi 2:0 protiv Škotske u okviru kvalifikacija, obezbijedivši plasman Italije na prvenstvo.[171][172]
Našao se na spisku od 23 igrača za Svjetsko prvenstvo 2006,[173] gdje je nastupio na svim utakmicama, odigravši ukupno 688 minuta.[174] Na prvoj utakmici grupne faze, postigao je vodeći gol u pobjedi 2:0 protiv Gane, a zatim je učestvovao u golu koji je postigao Vinčenco Jakvinta i proglašen je za igrača utakmice.[175] U drugoj utakmici, u remiju 1:1 protiv Sjedinjenih Američkih Država, uputio je udarac glavom, koji se ispostavio ključnim kod gola Alberta Đilardina.[176]
U polufinalu protiv Njemačke, asistirao je Fabiju Grosu za vodeći gol u pobjedi 2:0 u produžecima, nakon 0:0 u regularnom dijelu, nakon čega je proglašen za igrača utakmice.[177] U finalu protiv Francuske, 9. jula, asistirao je iz kornera Marku Materaciju, koji je postigao gol za 1:1, nakon što je Zinedin Zidan dao gol iz penala za vođstvo Francuske. U nastavku nije bilo golova, a Italija je pobijedila 5:3 na penale i osvojila Svjetsko prvenstvo; Pirlo je pogodio prvi penal u seriji i proglašen je za igrača utakmice.[178][179] Zajedno sa saigračem iz Milana — Đenarom Gatuzom, formirao je nezamjenjivo partnerstvo na sredini terena; tokom prvenstva, uputio je 580 pasova, od kojih je 475 bilo uspješno, a takođe je zabilježio i 18 osvojenih lopti.[174][180] Ukupno je proglašen tri puta za igrača utakmice, što je bilo više nego bilo koji drugi igrač.[2] U izboru za najboljeg igrača prvenstva, našao se na trećem mjestu, osvojivši tako bronzanu loptu, iza Zidana i Kanavara.[2] Takođe, završio je prvenstvo kao jedan od petorice fudbalera sa najviše asistencija, zajedno sa Frančeskom Totijem, Bastijanom Švajnštajgerom, Huanom Romanom Rikelmeom i Luisom Figom, sa po četiri asistencije.[181] Našao se u idealnom timu prvenstva i u izboru FIFPro najboljih 11 na svijetu, a u izboru za Zlatnu loptu, našao se na devetom mjestu.[12]
„Ne osjećam pritisak ... Ne bavim se previše time. Proveo sam prijepodne 9. jula spavajući u Berlinu i igrajući plejstejšen. Uveče, izašao sam i osvojio Svjetsko prvenstvo“.
— Pirlo o svom mentalnom stanju u pobjedi Italije protiv Francuske u finalu Svjetskog prvenstva 2006.[182]
Na Evropskom prvenstvu 2008, odigrao je sve tri utakmice u grupnoj fazi, a dobio je nagradu za igrača utakmice u drugoj utakmici, u remiju 1:1 protiv Rumunije.[183] Četiri dana kasnije, dao je gol iz penala u pobjedi 2:0 protiv Francuske, u poslednjoj utakmici grupne faze, čime je Francuska ispala sa prvenstva.[184] U četvrtfinalu, Italija je izgubila od Španije na penale 4:2, nakon što je bilo 0:0 u regularnom dijelu;[185] Pirlo i Gatuzo su bili suspendovani za tu utakmicu.[186][187]
Na dan 15. jula, Pirlo je asistirao kod drugog gola Đuzepea Rosija, u pobjedi 3:1 protiv Sjedinjenih Država, na Kupu konfederacija 2009.[188] Naredne dvije utakmice u grupnoj fazi, Italija je izgubila, od Egipta i Brazila i ispala je iz takmičenja.[189]
Pirlo nije mogao da igra na prve dvije utakmice na Svjetskom prvenstvu 2010 zbog povrede. Ušao je i igru sa klupe na utakmici trećeg kola protiv Slovačke. Italija je izgubila 3:2 i ispala je sa prvenstva u grupnoj fazi.[190]
Selektor Čezare Prandeli, imenovao je Pirla za vice-kapitena reprezentacije, iza kapitena Bufona. U Kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2012, koje je Italija završila bez poraza, igrao je na devet utakmica;[191] upisao je nekoliko asistencija i postigao je jedan gol, u pobjedi 5:0 protiv Farskih Ostrva, 7. septembra 2010.[192]
Pirlo na utakmici Italije protiv Engleske, u četvrtfinalu Evropskog prvenstva 2012.
Zbog dobrih performansi kojima je vidio Juventus do titule u Seriji A, našao se na širem spisku od 32 igrača za Evropsko prvenstvo, a zatim se našao i na konačnom spisku od 23 igrača.[193][194] U prvom kolu grupne faze, asistirao je Antoniju di Nataleu, koji je postigao vodeći gol u remiju 1:1 protiv Španije, 10. juna 2012.[195] U drugom kolu, postigao je gol iz slobodnog udarca, u remiju 1:1 protiv Hrvatske, gdje je proglašen za igrača utakmice.[196][197] U poslednjem, trećem kolu grupne faze, asistirao je Antoniju Kasanu iz kornera za vodeći gol protiv Republike Irske;[198] Italija je pobijedila 2:0, Mario Baloteli je postigao drugi gol, i reprezentacija se plasirala u četvrtfinale sa drugog mjesta u grupi C.[199]
U četvrtfinalu, Italija je pobijedila Englesku 4:2 na penale, nakon što je u regularnom dijelu bilo 0:0; Pirlo je proglašen za igrača utakmice.[200] U penal seriji, postigao je penal tako što je zavrnuo loptu koja je završila po sredini gola, što je poznato kao Panenka.[201] Nakon utakmice, izjavio je: „u tom trenutku, vidio sam da golman pravi čudne pokrete, tako da sam čekao da se pomjeri i udario loptu tako... Bilo mi je lakše da je zavrnem u tom trenutku. Možda je moj potez stavio malo pritiska na Englesku“.[202][203] Na utakmici, Pirlo je napravio više pasova nego cijeli vezni red Engleske, sa ukupno 131 pasom, što je drugi najveći broj pasova na jednoj utakmici u istoriji Evropskog prvenstva, iza Čavija; takođe, imao je 87% uspješnosti pasova, dok je Italija imala 63% posjed lopte.[204] Na utakmici,, pretrčao je ukupno 11,58 km, više nego bilo koji engleski fudbaler.[201]
U polufinalu, 28. juna, Italija je pobijedila Njemačku 2:1, a Pirlo je započeo akciju koja je dovela do prvog gola, koji je postigao Baloteli, dobivši nagradu za igrača utakmice. U finalu, Španija je pobijedila 4:0.[108][205]
Nagradu za igrača utakmice dobio je tri puta, što je, zajedno sa Andresom Inijestom najviše na prvenstvu.[108] Nominovan je za najboljeg igrača prvenstva, ali je nagrada pripala Inijesti; a svrstan je u idealni tim prvenstva.[206]
Našao se na spisku igrača za Kup konfederacija 2013, u Brazilu.[207] U prvoj utakmici grupne faze, protiv Meksika, zabilježio je stoti nastup u reprezentaciji; Italija je pobijedila 2:1, a Pirlo je proglašen za igrača utakmice.[208] Utakmicom protiv Meksika, postao je tek peti italijanski fudbaler koji je zabilježio 100 ili više nastupa za reprezentaciju, nakon Dina Zofa, Paola Maldinija, Đanluiđija Bufona i Fabija Kanavara.[209] U drugom meču grupne faze, protiv Japana, asistirao je Danijeleu de Rosiju iz kornera, u utakmici koju je Italija dobila 4:3[210] i po prvi put se plasirala u polufinale Kupa konfederacija. Pirlo nije igrao u trećoj utakmici grupne faze, protiv Brazila, zbog manje povrede koju je zadobio pri kraju utakmice protiv Japana, ali mogao je da nastupi u polufinalu.[211] Italija je izgubila 4:2 od Brazila, završila je grupu na drugom mjestu i u polufinalu je igrala protiv Španije. Utakmica je završena 0:0 u regularnom dijelu, dok je Španija pobijedila 7:6 na penale; Leonardo Bonuči je promašio penal, dok je Pirlo pogodio.[212] Na utakmici za treće mjesto, u kojoj je Italija pobijedila Urugvaj 3:2 na penale, nakon remija 2:2 u regularnom dijelu, Pirlo nije igrao zbog povrede. Izabran je u idealni tim Kupa konfederacija[213] i bio je nominovan za najboljeg igrača turnira — nagradu Zlatna lopta, ali nije uspio da se nađe u top 3 igrača; za najboljeg igrača proglašen je Nejmar, drugo mjesto pripalo je Inijesti, a treće Paulinju.[214]
U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014, koje je Italija završila na prvom mjestu u grupi, bez poraza, Pirlo je postigao jedan gol,[215] penal u pobjedi 3:1 protiv Jermenije, dok je upisao nekoliko asistencija.[216] Na dan 5. juna 2014, našao se na spisku selektora Prandelija, od 23 igrača za Svjetsko prvenstvo u Brazilu.[217] Na dan 12. juna, Pirlo je izjavio da će se povući iz reprezentacije nakon prvenstva.[218]
Italija je bila u grupi D, sa Kostarikom, Engleskom i Urugvajem, koja je, od strane medija, nazvana grupa smrti.[219] U prvoj utakmici, protiv Engleske, Pirlo je nosio kapitensku traku, jer je Bufon bio povrijeđen. Italija je pobijedila 2:1, a Pirlo je doprinio tako što je kontrolisao tok igre i stvorio nekoliko prilika za gol. Tokom utakmice, napravio je 108 pasova, uz procenat uspješnosti 95.4%, što je više ostvarenih pasova nego bilo koji drugi igrač u prvom kolu grupne faze Svjetskog prvenstva 2014. Sa procentom uspješnih pasova od 93.2%, Italija je izjednačila rekord Danske sa prvenstva 1966, sa najvećim procentom uspješnih pasova na jednoj utakmici Svjetskog prvenstva; od 602 upućena pasa, 561 je bio uspješan. Pirlo je doprinio prvom golu Italije na utakmici; Antonio Kandreva je izveo korner do Marka Veratija, koji je centrirao do Pirla, ali Pirlo je propustio loptu otišavši na stranu i povukao je igrača za sobom, što je ostavilo prostor za Klaudija Markizija, koji je postigao gol; takođe, pogodio je okvir gola iz slobodnog udarca u nadoknadi vremena.[220] Druge dvije utakmice grupne faze, protiv Kostarike i Urugvaja, Italija je izgubila sa po 1:0 i ispala je u grupnoj fazi, završivši na trećem mjestu, iza Kostarike i Urugvaja. Utakmica protiv Urugvaja, bila je 112 za Pirla u reprezentaciji, čime se izjednačio sa Dinom Zofom i došao na četvrto mjesto po broju odigranih utakmica za reprezentaciju. Fudbaleri Italije i selektor Čezare Prandeli, kritikovani su zbog toga što su se previše oslonili na Pirla da kreira šanse za gol. Iako je Pirlo kreirao nekoliko gol šansi i izveo nekoliko dobrih slobodnih udaraca, njegove performanse su bile ograničene jer je zbog velikog pritiska protivničkih defanzivaca i bio je mnogo manje dominantan nego u prvoj utakmici protiv Engleske.[215] Iako je prethodno izjavio da će se povući iz reprezentacije, nakon dolaska u Italiju istakao je da će i dalje biti dostupan za nacionalni tim.[221]
Iako je prethodno najavio da će se povući iz reprezentacije nakon Svjetskog prvenstva 2014, promijenio je odluku i, pod novim selektorom — Antoniom Konteom, vratio se u reprezentaciju.[222] Na dan 10. oktobra, startovao je utakmicu drugog kola kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2016, u pobjedi 2:1 protiv Azerbejdžana, čime je, sa 113 nastupa, prestigao Zofa.[223] Na utakmici, asistirao je Đorđu Kjeliniju iz kornera za vodeći gol.[224] U avgustu 2015, pozvan je za utakmice kvalifikacija protiv Malte i Bugarske. Igrao je u pobjedi 1:0 protiv Malte, postavši tako prvi italijanski fudbaler koji je iz MLS lige nastupio za reprezentaciju.[225][226] Utakmica protiv Malte bila je njegova poslednja utakmica za reprezentaciju.[227] Ukupno, nastupio je na četiri utakmice pod vođstvom Kontea, dok se Italija plasirala na prvenstvo pobjedom 3:1 protiv Azerbejdžana.[228] Na dan 23. maja 2016, Pirlo i drugi italijanski fudbaler iz MLS lige — Đovinko, nisu se našli na skraćenom spisku od 30 igrača za Evropsko prvenstvo. Nakon svoje odluke, Konte je izjavio: „kada donesete određeni izbor da igrate u određenim ligama, radite to uzimajući u obzir posljedice sa fudbalske tačke gledišta“.[229] U odgovoru na Konteov komentar, Pirlo je za Skaj sport izjavio: „razgovarao sam sa Konteom i nema razočarenja sa moje strane, on zna šta treba da radi i šta ne treba. Imali smo raspravu tokom sezone i obje strane su donijele svoje odluke. On je trener i njegovo je pravo da donosi odluke i da odluči ko je najbolji za njega. Nadam se da će Italija osvojiti prvenstvo, iako su neke druge reprezentacije favoriti, kao Njemačka, Španija i Francuska.[230]
Ukupno, Pirlo je odigrao 116 utakmica i postigao je 13 golova. U trenutku završetka reprezentativne karijere, bio je na četvrtom mjestu po broju odigranih utakmica za reprezentaciju, ali ga je kasnije prestigao Danijele de Rosi.[231]
Taktički, Pirlo je bio sposoban da igra na nekoliko pozicija, ali je, i u klubovima i u reprezentaciji, uglavnom igrao na poziciji centralnog veznog, kao duboki plejmejker, zbog svoje vizije i preciznosti pasova. Zbog dobre tehnike i kreativnosti, označen je od strane mnogih fudbalera, trenera i eksperata kao jedan od najboljih fudbalera na toj poziciji ikada;[5][7] Tokom karijere,smatran je za jednog od najboljih veznih fudbalera na svijetu i svoje generacije,[6][234] kao i za jednog od najboljih italijanskih fudbalera ikada,[232] a kao jedan od najboljih veznih fudbalera svih vremena, označen je od strane mnogih fudbalera, trenera i eksperata.[235][236] Karijeru je počeo kao ofanzivni vezni, a takođe je igrao i kao drugo napadač povremeno.[237] Iako je smatran za talentovanu mladu nadu i poređen sa bivšim italijanskim fudbalerom, Đanijem Riverom,[238] Pirlo se povremeno mučio na toj poziciji, zbog nedostatka brzine i takmičarske forme koju imaju drugi talentovani i više dinamični fudbaleri na njegovoj poziciji.[7][26][239]
Zbog svega toga, kasnije je premješten na poziciju centralnog veznog, kao duboki plejmejker ispred odbrane; na novoj poziciji počeli su da ga koriste Macone, Terim i Ančeloti, kod koga je Pirlo uspio da razvije sve svoje jedinstvene sposobnosti.[7][26][240] Na ovoj poziciji, Pirlo je bio u stanju da najbolje koristi svoje sposobnosti i dozvoljava mu da kreativno upravlja igrom sa dublje pozicije u centru ili sa pozicije defanzivnog veznog, gdje mu je dozvoljeno više vremena sa loptom i kreiranje šansi za gol putem dugih lopti.[7][26][241][242] Tokom poslednje sezone u Milanu, takođe je igrao na krilu, pod trenerom Alegrijem,[243] zbog svoje sposobnosti da uputi dobre cenraršuteve.[244][245][246][247]
Iako nema veliku brzinu, snagu, bitne defanzivne vještine i raščišćavanje situacija,[nb 1] poznat je i hvaljen zbog svoje kontrole lopte, kompoziciji igre, tehnike, balansa, kontrole blizu protivničkih igrača i driblinga, kao i zbog kreativnosti i nadmudrivanja igrača fintama tokom situacija jedan na jedan, kako bi zadržao loptu i stvorio prostor za sebe da igra i prima paseve.[nb 2] Njegova reakcija i sposobnost da predvidi igru, takođe mu omogućavaju da pokrije centralni dio terena i presiječe pas protivničkih igrača, uprkos nedostatku brzine ili fizičke snage.[258] Kao plejmejker, hvaljen je od strane eksperata zbog svoje vizije, svjesnosti, fudbalske inteligencije, kao i zbog pokreta, osjećaja za pozicioniranje, stvaralačke igre, predviđanja poteza protivničkih igrača i širokog opsjega distribucije lopte, što mu omogućava da odigra sa loptom prvi put i rijetko izgubi posjed, čak i kada je pod pritiskom; takođe, poznat je po svojoj preciznosti i visokom procentu tačnih paseva, vođenjem kratkih razmjena sa saigračima, ali i čestih pokušaja rizičnih paseva, takođe je poznat po izuzetnoj preciznosti dugih paseva, i po zemlji i u vazduhu, sa obje noge, iako mu je prirodno jača desna noga.[nb 3] Smatra se jednim od najboljih fudbalera,[nb 4] a takođe je poznat po sposobnosti da postigne gol sa velike udaljenosti.[259][269] Te karakteristike dozvoljavaju mu da doprinese ofanzivnoj igri tima sa golovima i asistencijama.[253]
Pirlo je bio specijalista za slobodne udarce[259][270] i penale.[259][271][272] Tokom karijere, označen je od strane mnogih kao najbolji izvođač slobodnih udaraca na svijetu,[259][273] i hvaljen je od strane mnogih eksperata zbog svoje raznovrsnosti i sposobnosti da postigne gol ili stvori šansu za gol iz nemogućih situacija.[249][274][275][276] Izuzetno je efektivan u zavrnutim udarcima na gol iz blizine,[270] tehnika koju je usavršio posmatrajući Bađa na treninzima tokom perioda kada su zajedno bili u Breši.[270] Kada je bio mlađi, Ziko, Mišel Platini i Dijego Maradona su takođe imali značajan uticaj na njegovo izvođenje slobodnih udaraca.[277][278] Takođe je sposoban za postizanje golova iz slobodnih udaraca sa velike udaljenosti, sa velikom snagom, što je inspirisano tehnikom izvođenja slobodnih udaraca Žuninja Pernambukana; ta tehnika je kasnije nazvana maledeta u italijanskim medijima.[279][280] Pirlo je postigao najviše golova u Seriji A iz slobodnih udaraca, zajedno sa Sinišom Mihajlovićem, po 28.[135][281]
Fudbaleri reprezentacije Italije, dali su mu nadimak l'architetto (arhitekta), zbog načina na koji gradi igru i stvara šanse za gol sa dugim pasevima, nalik na lob.[nb 5] U kasnijim sezonama, navijači Juventusa, dali su mu nadimak il professore (profesor),[284]Maestro (maestro),[139] i Mozart (Mocart),[284][285] kao referencu na sposobnosti austrijskog kompozitora, Volfganga Amadeusa Mocarta. Često je poređen sa bivšim plejmejkerom Milana i reprezentacije Italije — Albertinijem, na početku karijere u Milanu,[286] zbog sličnih karakteristika i stila igre.[287] Pirlo je često smatran Albertinijevim nasljednikom u Milanu i reprezentaciji;[287] naslijedio je njegov nadimak the metronome, dok je igrao za Milan, zbog načina na koji je uticao na igru, kontrolišući tempo direktnim, preciznim i efikasnim pasevima na sredini terena, kao i zbog sposobnosti da se otvori saigračima da primi loptu i uputi je dalje u napad.[nb 6]
U avgustu 2019, upisao je kurs za UEFA pro licencu za trenera, u Koverčijanu.[290] Dana 30. jula 2020, Pirlo je postavljen za glavnog trenera rezervnog tima Juventusa koji se takmiči u Seriji C.[291] Na dan 8. avgusta 2020, nakon što je Mauricio Sari dobio otkaz, Pirlo je postavljen za trenera prvog tima Juventusa,[292] potpisavši dvogodišnji ugovor.[293] UEFA pro licencu dobio je 16. septembra 2020;[294] dobio je 107 od 110 bodova na usmenoj odbrani svog rada od 30 stranica pod nazivom „fudbal kakav bih volio“ (ital.Il calcio che vorrei).[295] Naveo je da su njegovu ideju fudbala inspirisali Barselona sa Johanom Krojfom i kasnije sa Pepom Gvardiolom, kao i Ajaks sa Lujem van Galom, Milan sa Karlom Ančelotijem i Juventus sa Antoniom Konteom.[296]
U prvoj takmičarskoj utakmici kao glavni trener, Juventus je pobijedio Sampdoriju 3:0, 20. septembra 2020.[297] U prvoj utakmici u Ligi šampiona, Juventus je pobijedio Dinamo Kijev u gostima 2:0, postavši tako treći trener Juventusa, nakon Lipija i Kapela, koji je pobijedio na svojoj prvoj utakmici na gostovanju u Ligi šampiona.[298][299]
Andrea Pirlo je jedan od dvoje djece u porodici, sa bratom Ivanom.[26] Sa Ženom Deborom Roversi, vjenčao se 2001. godine i imaju dvoje djece: sina Nikolu (rođen 2003) i ćerku Anđelu (rođena 2006).[300]
Pirlov otac pokrenuo je kompaniju za trgovinu metala u Breši 1982. godine, pod nazivom Elg Steel. Pirlo je zadržao udio u porodičnom biznisu.[301] S obzirom na njegovo bogatstvo od porodičnog biznisa i fudbala, Pirlo je u intervjuu za časopis Vanity Fair, istakao da nikada ne priča o novcu.[302] Pirlo je poznat kao poznavalac vina, a vodi i sopstvenu vinariju u Italiji, koja proizvodi oko 15—20.000 flaša vina godišnje.[303]
Godine 2013, napisao je autobiografiju, koju je Alesandar Alčato nazvao Penso Quindi Gioco (Mislim, dakle igram).[304][305] Na dan 1. septembra 2014, zajedno sa mnogim bivšim i sadašnjim fudbalerima, učestvovao je u „Utakmici za mir“, koja je igrana na stadionu Olimpiko u Rimu, a zarada je u potpunosti donirana u humanitarne svrhe.[306][307] Iste godine, otkrio je da je navijao za Inter u djetinjstvu i da mu je omiljeni fudbaler, koji je imao i najveći uticaj na njega kao igrača, bio bivši njemački vezni fudbaler, Lotar Mateus, u periodu dok je bio u Interu, i Roberto Bađo, zbog svog stila igre i uloge ofanzivnog veznog, na kojoj je Pirlo igrao tada.[308]
U julu 2016, objavljeno je da je Pirlov dres najprodavaniji dres iz MLS lige u 2016. godini.[309]
Nakon što se razveo od Debore, njegova nova partnerka — Valentina Baldini, rodila je blizance 7. jula 2017, kojima su dali imena Leonardo i Tomazo.[310][311]
Pirlo se našao u igrici kompanije EA Sports — FIFA 20, popularnom godišnjem izdanju fudbalske video igrice FIFA, u timu ultimativnih fudbalskih ikona.[312]
^Thomas Simon (19. 5. 2015). „Le top 10 des meilleurs vieux” [The top 10 of the best oldies]. France Football (na jeziku: French). Pristupljeno 4. 8. 2015.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^Corrado Zunino (6. 8. 1998). „Pirlo, ecco la star dell' estate”. la Repubblica (na jeziku: Italian). Pristupljeno 3. 2. 2015.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^„Pirlo al Brescia trova Baggio”. Corriere della Sera (na jeziku: Italian). 27. 1. 2001. Pristupljeno 22. 1. 2016.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^Roberto Perrone; Guido Vaciago (2. 4. 2001). „Baggio taglia la strada alla Juve”. Corriere della Sera (na jeziku: Italian). Pristupljeno 22. 1. 2016.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^F.C. Internazionale Milano SpA Report and Accounts on 30 June 2002 (na italijanskom), CCIAA
^A.C. Milan SpA Report and Accounts on 30 June 2002 (na italijanskom)
^Malagutti Vittorio (6. 11. 2002). „Va di moda il calciatore salvabilanci”. Corriere della Sera (na jeziku: Italian). Pristupljeno 31. 3. 2010.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^„Pirlo al Brescia trova Baggio”. Corriere della Sera (na jeziku: Italian). 27. 1. 2001. Pristupljeno 3. 2. 2015.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^ ab„Cannavaro mister Pallone d'Oro”. La Gazzetta dello Sport (na jeziku: Italian). 11. 11. 2006. Pristupljeno 4. 2. 2015.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^„THE WORLD'S BEST PLAYMAKER”. International Federation of Football History & Statistics. Arhivirano iz originala 15. 6. 2018. g. Pristupljeno 4. 2. 2015.
^Riccardo Pratesi (3. 12. 2008). „La Lazio caccia fuori il Milan”. La Gazzetta dello Sport (na jeziku: Italian). Pristupljeno 27. 4. 2016.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^„Pirlo – Pallone Azzurro” (na jeziku: Italian). Italian Football Federation. Arhivirano iz originala 13. 12. 2013. g. Pristupljeno 30. 1. 2013.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^Moretti, Alvaro (1. 7. 2012). „L'Italia crolla in finale. Spagna campione d'Europa” [Italy collapses in the final. Spain champions of Europe]. Tuttosport (na jeziku: Italian). Arhivirano iz originala 30. 3. 2015. g. Pristupljeno 15. 3. 2015.CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
^Roberto Di Maggio; José Luis Pierrend (14. 9. 2017). „Appearances for Italy National Team”. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 7. 11. 2017.
^„The World's best Playmaker 2006”. International Federation of Football History & Statistics. Arhivirano iz originala 11. 6. 2009. g. Pristupljeno 26. 5. 2017.CS1 održavanje: BOT: status parametra originalni-URL nepoznat (veza)
^„THE WORLD'S BEST PLAYMAKER 2013”. International Federation of Football History & Statistics. 20. 1. 2014. Arhivirano iz originala 25. 07. 2018. g. Pristupljeno 26. 5. 2017.
^„The World's Best Playmaker 2015”. International Federation of Football History & Statistics. 4. 1. 2016. Arhivirano iz originala 28. 12. 2019. g. Pristupljeno 26. 5. 2017.
Alessandro Alciato, Andrea Pirlo, Penso quindi gioco, Milan, Mondadori, . 2013. ISBN88-04628-69-3.Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć) (I Think Therefore I Play). (na italijanskom)