Dušan Popović (advokat)
| Dušan Popović | |
|---|---|
 | |
| Lični podaci | |
| Datum rođenja | 1. oktobar 1877. |
| Mesto rođenja | Ruma, Austrougarska |
| Datum smrti | 25. jun 1958. (80 god.) |
| Mesto smrti | Pariz, Francuska |
Dr Dušan Popović (Ruma, 1. oktobar 1877 — Pariz, 25. jun 1958) bio je advokat, političar, poslanik Hrvatskog sabora, važan dio Hrvatsko-srpske koalicije.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Gimnaziju je završio u Osijeku, a pravni fakultet u Zagrebu. Otac mu je bio ugledni pravnik i septemvir, član Stola sedmorice. Posle završenih studija zaposlio se kao pripravnik u advokatskoj kancelariji Vase Đurđevića, a staž završio u kancelariji advokata Dr Aleksandra Roknić u Sremskoj Mitrovici. Tu je 1904. godine otvorio samostalnu advokatsku kancelariju. Dobro obrazovan, sa širokim duhovnim horizontima, došao je na glas kao vrstan advokat koji je ubrzo ušao iu politički život, vezujući se za ideje koje je zastupala Hrvatsko-srpska koalicija. Godine 1906. postao je član Hrvatskog sabora, a za poslanika je izabran na listi Hrvatsko-srpske koalicije u izbornom srezu Morović u Sremu. Od tada pa sve do 1913. godine, bio je stalno biran za poslanika u Morovićkom i sremskomitrovačke srezu.[1]
Kao advokat je radio u Zagrebu od 1910. godine do Drugog svetskog rata. Vrhunac političke karijere domašio je do Prvog svetskog rata. Prvi svetski rat zatekao ga je u Zagrebu kao poslanika u Hrvatskom saboru i kao delegata u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti. Sa dobrim ličnim vezama u mađarskim političkim krugovima, bio je veoma zaslužan što je Hrvatsko-srpska koalicija uspela da odoli političkim napadima ekstremne desnice u Hrvatskoj, mahom frankovaca koji su koaliciju stalno optuživali zbog veleizdaje, služeći se pritom čak i denuncijacijama. Početkom rata bio je uhapšen zbog nedozvoljenih političkih radnji, sa ciljem da ga uklone iz javnog života i oslabe Hrvatsko-srpsku koaliciju. Oslobođen je zahvaljujući poslaničkom imunitetu.[1]
Istakao se kao branilac u političkim procesima koji su se nizali sa ciljem da se razori Hrvatsko-srpska koalicija. U Veleizdajnički procesu u Zagrebu 1908. godine, Popović je branio optužene Srbe dokazujući da je optužnica zasnovana na falsifikovanom tumačenju istorije. Dokazao je da ne postoji delo velikosrpske propagande za koju su optuženi odgovarali. Ishod ovog procesa predstavljao je veliku sramotu za protivničku stranu, a ugled Hrvatsko-srpske koalicije ostao je neokrnjen.
Zapažena je i njegova uloga kao branioca u procesima koji su vođeni u Zagrebu 1910. godine protiv Dr Srđana Budisavljevića, Dr Laze Popovića, Dr Milana Metikoša, Milana Todorovića i Đorđa Gavrilovića.
Posebni značaj je imao u čuvenom bečkom Fridjungovom procesu, koji se završio potpunim debaklom državne optužnice, koja se zasnivala na lažnim dokumentima kojima se služio bečki istoričar Fridjung. Bio je to skandal austrijske države koji je ozbiljno uzdrmao njen međunarodni ugled i temelje njenog pravosuđa.
Posle Prvog svetskog rata povukao se iz političkog života nove države, posvetivši se advokaturi. Poslednju deceniju svoga života proveo je u Beogradu, proučavajući stare istorijske izvore, a posebno "Letopis popa Dukljanina". Svoje rezultate objavio je u obimnoj knjizi „Prilozi čitanju i razumevanju raznih starina“ (Beograd, 1957) koju je štampao o svom trošku.
Porodica[uredi | uredi izvor]
Mlađa sestra Milica udala se za poznatog osiječkog političara i industrijalca Ivana Rikarda Ivanovića s kojim je imala sina Vanu Ivanovića, jugoslavenskog atletskog prvaka.
Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]
1907. u mađarskom Saboru se desila duhovita situacija oko imenovanja jezika, srpski ili hrvatski. Prvi deo govora u zajedničkom saboru Popović je držao na mađarskom jeziku, a potom je prešao na svoj mili srpski materinski jezik. Kada je uskoro predsjednik sabora dobio prevod, došlo je do ovakve scene: Predsjednik: (zvoni) Ovaj čas sam saznao, da gospodin govornik govori u ovoj sabornici srpski. Ja opominjem gospodina govornika na to, da to po zakonu nije dozvoljeno. (Buran smeh kod delegacije). Narodni zastupnik Popović: Usled ove opomene izjavljujem da neću više govoriti srpski. Predsjednik: Ja pozivljem na red gospodina govornika, jer je dosad govorio srpskim jezkom. (Kod delegacije buran smeh). Dr. Polit-Desančić: Ta za boga, to je jedan te isto jezik. Predsjednik: Neka se gospoda Hrvati ne smeju. To je vrlo ozbiljna stvar. Ako su jezici slični, to ne stoji da Srbi imadu pravo govoriti srpski. Nar. zast. Pribićević: Čujete li gospodo radikali, kako govore vaši prijatelji Mađari. Nar. zast. Popović: Poštovani dome, dosad sam govorio srpski, odsad ću hrvatski, mogu li sada nastaviti. (Smeh kod delegata). Predsjednik: (zvoni) Ja opominjem gospodina govorika, da je po poslovniku poslovni jezik mađarski u ovom saboru, tek zastupnici iz Hrvatske imaju pravo po zak. čl. XXX od 1868. služiti se jezikom hrvatskim. Gospodin govornik je 4. jula ove godine u saborskoj sjednici izjavio, da je celo vreme saborskog zasedanja služio se svojim materinskim jezikom srpskim. To ne smije biti. I ja gospodina govornika opominjem. Nar. zast. Popović: Pa dobro. (mađarski) Ja sam dosad govorio srpski, sad neću više govoriti srpski, nego hrvatski. Je li sad u redu? (Smeh kod delegata). (Sa klupa mađarskih zastupnika: Tako je! Sad je u redu)...[2][3]
