Pređi na sadržaj

Импала

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Impala
Obična impala (ženka)
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Klasa:
Red:
Porodica:
Potporodica:
Aepycerotinae

Gray, 1872
Rod:
Aepyceros

Sundevall, 1847
Vrsta:
A. melampus
Binomno ime
Aepyceros melampus
(Lichtenstein, 1812)
Podvrste

Aepyceros melampus melampus
Aepyceros melampus petersi

Areal dve podvrste
      Crnolika impala
      Obična impala
Sinonimi
Spisak
  • A. holubi Lorenz, 1894
  • A. johnstoni Thomas, 1893
  • A. katangae Lönnberg, 1914
  • A. pallah (Gervais, 1841)
  • A. rendilis Lönnberg, 1912
  • A. typicus Thomas, 1893

Impala (lat. Aepyceros melampus) je sisar iz familije šupljorožaca (Bovidae). Impala je jedini predstavnik potporodice Aepycerotinae i roda Aepyceros. Ona je tipičan stanovnik savana i ivičnih delova šuma jugoistočne Afrike.

Opis[uredi | uredi izvor]

Mužjak obične impale u Serengetiju

Impala je srednje velika, vitka antilopa po građi slična kobu ili Grantovoj gazeli.[2] Dužina glave i tela je oko 130 130 cm (51 in).[3] Mužjaci dostižu oko 75-92 cm (30-36 in) u ramenu, dok su ženke 70-85 cm (28-33 in) visoke. Mužjaci obično teže 53—76 kg (117—168 lb), a ženke 40—53 kg (88—117 lb). Polno dimorfne, ženke su bez rogova i manje od mužjaka. Mužjaci imaju vitke rogove u obliku lire dugačke 45—92 cm (18—36 in).[2] Rogovi, snažno izbočeni i divergentni, su kružnog preseka i šuplji u osnovi. Njihova struktura u obliku luka omogućava preplitanje rogova, što pomaže mužjaku da odbaci svog protivnika tokom borbi; rogovi takođe štite lobanju od oštećenja.[4][2]

Sjajna dlaka impale pokazuje dvobojnu boju – crvenkasto braon leđa i tamnosmeđe bokove; one su u oštrom kontrastu sa belim stomakom. Crte lica uključuju bele prstenove oko očiju i svetlu bradu i njušku. Uši, duge 17 cm (6,7 in), imaju crni vrh.[4][5] Crne pruge idu od zadnjice do gornjih zadnjih nogu. Žbunasti beli rep, dugačak 30 cm (12 in), ima punu crnu prugu duž srednje linije.[5] Boja impale jako liči na gerenuk, koji ima kraće rogove i nema impaline crne pruge na butinama.[4] Impala ima mirisne žlezde prekrivene crnim čuperkom dlake na zadnjim nogama. Lojne žlezde koncentrisane na čelu i disperzovane na torzu dominantnih mužjaka[2][6] su najaktivnije tokom sezone parenja, dok su kod ženki samo delimično razvijene i ne prolaze kroz sezonske promene.[7] Impale imau četiri mlečne bradavice.[2]

Među podvrstama, crna impala je znatno veća i tamnija od obične impala; melanizam je odgovoran za crnu boju.[8] Karakteristična za impalu sa crnim licem je tamna pruga, sa obe strane nosa, koja ide nagore do očiju i stanjuje se dok dopire do čela.[3][5] Ostale razlike uključuju veći crni vrh na uvu i gustiji i skoro 30% duži rep kod impale crnog lica.[4]

Impala ima poseban zubni raspored na prednjoj donjoj vilici, sličan četkici za zube koji se viđa kod primata strepsirina,[9] i koji se koristi tokom za međusobnog češljanje krzna na glavi i vratu i uklanjanju ektoparazita.[4][10]

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Veći deo godine mužjaci žive u krdima odvojeni od ženki. Pridružuju im se radi parenja na početku kišne sezone, kada ima trave u izobilju. U to vreme formiraju se krda koja čini jedan mužjak u pratnji od 5 do 50 ženki. Mladunčad rođena iz ovakvih zajednica ostaju sa svojom majkom godinu dana. Najčešće borave u blizini nekog izvorišta vode.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Prvo potvrđeno ime na engleskom jeziku, iz 1802. godine, bilo je palla ili pallah, od cvanske reči phala 'crvena antilopa';[11] ime impala, koje se takođe piše impalla ili mpala, prvi put je potvrđeno 1875. godine.[12] Njeno afrikansko ime, rooibok 'crveni srndać', takođe se ponekad koristi na engleskom.[13]

Naučno generičko ime Aepyceros (doslovno „visokorog“) potiče od starogrčkog αἰπύς (aipus, „visok, strm“) + κέρας (keras, „rog“);[14][15] specifičnog imena melampus (doslovno 'crno stopalo') od μελάς (melas, 'crno') + πούς (pous, 'stopalo').[16]

Taksonomija i evolucija[uredi | uredi izvor]

Impala je jedini član roda Aepyceros i pripada porodici Bovidae. Prvi ju je opisao nemački zoolog Martin Hinrih Karl Lihtenštajn 1812. godine.[17] Godine 1984, paleontolog Elizabet Vrba iznela je mišljenje da je impala sestrinski takson alkelafina, s obzirom na njenu sličnost sa hartbistom.[18] Filogenetska studija Aleksandra Hasanina (sa Nacionalnog centra za naučna istraživanja, Pariz) i njegovih kolega iz 1999. godine, zasnovana na mitohondrijskim i nuklearnim analizama, pokazala je da impala formira kladu sa sunijem (Neotragus moschatus)). Ova klada je sestrinska drugoj koju formiraju crnoleđi dujker (Cephalophus dorsalis) i antilopa kamenjarka (Oreotragus oreotragus).[19] Analiza nuklearne sekvence rRNK i β-spektrina iz 2003. takođe je podržala povezanost između Aepyceros i Neotragus.[20] Sledeći kladogram je zasnovan na studiji iz 1999. godine:[19]

Ovca (Ovis aries)

Bontebok (Damaliscus pygargus)

Sabljasta antilopa (Hippotragus niger)

Antilopa kamenjarka (Oreotragus oreotragus)

Crnoleđi dujker (Cephalophus dorsalis)

Impala (Aepyceros melampus)

Suni (Neotragus moschatus)

Grantova gazela (Nanger granti)

Planinska crvena srna (Redunca fulvorufula)

Opisano je do šest podvrsta, iako su samo dve generalno prepoznate na osnovu mitohondrijalnih podataka.[21] Iako su morfološki slične,[4] ove podvrste pokazuju značajnu međusobnu genetsku udaljenost i nisu poznati hibridi između njih.[4][22]

  • A. m. melampus Lichtenstein, 1812: Poznata kao obična impala, javlja se širom istočne i južne Afrike. Raspon se proteže od centralne Kenije do Južne Afrike i na zapad do jugoistočne Angole.
  • A. m. petersi Bocage, 1879: Poznata kao impala crnog lica, ograničena je na jugozapadnu Afriku, javlja se u severozapadnoj Namibiji i jugozapadnoj Angoli.

Prema Vrbi, impala je nastala od alcelafinskog pretka. Ona je napomenula da iako se ovaj predak razišao najmanje 18 puta u različite morfološki različite oblike, impala se u svom osnovnom obliku nastavila najmanje pet miliona godina.[18][23] Otkriveno je nekoliko fosilnih vrsta, uključujući A. datoadeni iz pliocena Etiopije.[24] Najstariji otkriveni fosil sugeriše da su njeni drevni preci bili nešto manji od modernog oblika, ali inače veoma slični u svim aspektima ovom poslednjem. Ovo implicira da se impala efikasno prilagođavala svom okruženju još od praistorije. Njegova društvena priroda, raznovrsnost u ishrani, pozitivan trend populacije, odbrana od krpelja i simbiotski odnos sa volovskim pticama koje se hrane krpeljima mogli su da igraju ulogu u sprečavanju velikih promena u morfologiji i ponašanju.[18]

Podvrste[uredi | uredi izvor]

Crnolika impala (ženka)

Postoje dve priznate podvrste impale:

Rasprostranjenje i stanište[uredi | uredi izvor]

Areal impale obuhvata veći broj država. Prisutna je u sledećim državama: Angola, Kenija, Namibija, Uganda, Zambija, Zimbabve, Južnoafrička Republika, Tanzanija, Bocvana, Malavi, Ruanda i Svazilend. Izumrla je u Burundiju. Impala je reintrodukovana na području Gabona. Prisustvo u DR Kongu je nepotvrđeno.[1]

Stanište vrste su savane.

Ugroženost[uredi | uredi izvor]

Ova vrsta je navedena kao poslednja briga, jer ima široko rasprostranjenje i česta je vrsta.[1] Podvrsta crnolika impala (Aepyceros melampus petersi) smatra se ranjivom.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v IUCN SSC Antelope Specialist Group (2016). Aepyceros melampus. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2019.3. International Union for Conservation of Nature.  Baza podataka uključuje i dokaze o riziku ugroženosti. (jezik: engleski)
  2. ^ a b v g d Estes, R.D. (2004). The Behavior Guide to African Mammals: Including Hoofed Mammals, Carnivores, Primates (4th izd.). Berkeley, US: University of California Press. str. 158—66. ISBN 978-0-520-08085-0. OCLC 19554262. 
  3. ^ a b Liebenberg, L. (1990). A Field Guide to the Animal Tracks of Southern Africa. Cape Town, South Africa: D. Philip. str. 275—6. ISBN 978-0-86486-132-0. OCLC 24702472. 
  4. ^ a b v g d đ e Kingdon, J.; Happold, D.; Butynski, T.; Happold, M.; Hoffmann, M.; Kalina, J. (2013). Mammals of Africa. London, UK: Bloomsbury Publishing Plc. str. 479—84. ISBN 978-1-4081-8996-2. OCLC 854973585. 
  5. ^ a b v Stuart, C.; Stuart, T. (2001). Field Guide to Mammals of Southern Africa (3rd izd.). Cape Town, South Africa: Struik Publishers. str. 210. ISBN 978-1-86872-537-3. OCLC 46643659. 
  6. ^ Armstrong, M. (2007). Wildlife and Plants. 9 (3rd izd.). New York, US: Marshall Cavendish. str. 538—9. ISBN 978-0-7614-7693-1. OCLC 229311414. 
  7. ^ Welsch, U.; van Dyk, G.; Moss, D.; Feuerhake, F. (1998). „Cutaneous glands of male and female impalas (Aepyceros melampus): seasonal activity changes and secretory mechanisms”. Cell and Tissue Research. 292 (2): 377—94. PMID 9560480. S2CID 3127722. doi:10.1007/s004410051068. 
  8. ^ Hoven, W. (2015). „Private game reserves in southern Africa”. Ur.: van der Duim, R.; Lamers, M.; van Wijk, J. Institutional Arrangements for Conservation, Development and Tourism in Eastern and Southern Africa. Dordrecht, Netherlands: Springer. str. 101—18. ISBN 978-94-017-9528-9. OCLC 895661132. 
  9. ^ McKenzie, A.A. (1990). „The ruminant dental grooming apparatus”. Zoological Journal of the Linnean Society. 99 (2): 117—28. doi:10.1111/j.1096-3642.1990.tb00564.x. 
  10. ^ Mills, G.; Hes, L. (1997). The Complete Book of Southern African Mammals (1st izd.). Cape Town, South Africa: Struik Publishers. str. 271. ISBN 978-0-947430-55-9. OCLC 37480533. 
  11. ^ Oxford English Dictionary, 3rd edition, March 2005, s.v. pallah
  12. ^ Oxford English Dictionary Supp., 1933, s.v.
  13. ^ Oxford English Dictionary, 3rd edition, November 2010, s.v.
  14. ^ „Aepyceros”. Merriam-Webster Dictionary. Pristupljeno 10. 4. 2016. 
  15. ^ Briggs, M.; Briggs, P. (2006). The Encyclopedia of World Wildlife. Somerset, UK: Parragon Publishers. str. 114. ISBN 978-1-4054-8292-9. 
  16. ^ Huffman, B. „Impala (Aepyceros melampus)”. Ultimate Ungulate. Ultimate Ungulate. Pristupljeno 10. 4. 2016. 
  17. ^ Grubb, P. (2005). „Order Artiodactyla”. Ur.: Wilson, D.E.; Reeder, D.M. Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference (3rd izd.). Johns Hopkins University Press. str. 673. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494. 
  18. ^ a b v Vrba, E.S. (1984). „Evolutionary pattern and process in the sister-group Alcelaphini-Aepycerotini (Mammalia: Bovidae)”. Ur.: Eldredge, N.; Stanley, S.M. Living Fossils. New York, USA: Springer. ISBN 978-1-4613-8271-3. OCLC 10403493. 
  19. ^ a b Hassanin, A.; Douzery, E.J.P. (1999). „Evolutionary affinities of the enigmatic saola (Pseudoryx nghetinhensis) in the context of the molecular phylogeny of Bovidae”. Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. 266 (1422): 893—900. PMC 1689916Slobodan pristup. PMID 10380679. doi:10.1098/rspb.1999.0720.  open access publication - free to read
  20. ^ Kuznetsova, M.V.; Kholodova, M.V. (2003). „Revision of phylogenetic relationships in the Antilopinae subfamily on the basis of the mitochondrial rRNA and β-spectrin nuclear gene sequences”. Doklady Biological Sciences. 391 (1–6): 333—6. ISSN 1608-3105. PMID 14556525. S2CID 30920084. doi:10.1023/A:1025102617714. 
  21. ^ Nersting, L.G.; Arctander, P. (2001). „Phylogeography and conservation of impala and greater kudu”. Molecular Ecology. 10 (3): 711—9. PMID 11298982. S2CID 23102044. doi:10.1046/j.1365-294x.2001.01205.x. 
  22. ^ Lorenzen, E.D.; Arctander, P.; Siegismund, H.R. (2006). „Regional genetic structuring and evolutionary history of the impala (Aepyceros melampus)”. Journal of Heredity. 97 (2): 119—32. PMID 16407525. doi:10.1093/jhered/esj012Slobodan pristup.  open access publication - free to read
  23. ^ Arctander, P.; Kat, P.W.; Simonsen, B.T.; Siegismund, H.R. (1996). „Population genetics of Kenyan impalas – consequences for conservation”. Ur.: Smith, T.B.; Wayne, R.K. Molecular Genetic Approaches in Conservation. Oxford, UK: Oxford University Press. str. 399—412. ISBN 978-0-19-534466-0. OCLC 666957480. 
  24. ^ Geraads, D.; Bobe, R.; Reed, K. (2012). „Pliocene Bovidae (Mammalia) from the Hadar Formation of Hadar and Ledi-Geraru, Lower Awash, Ethiopia”. Journal of Vertebrate Paleontology. 32 (1): 180—97. S2CID 86230742. doi:10.1080/02724634.2012.632046. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]