Logor Stara Gradiška

Koordinate: 45° 09′ S; 17° 15′ I / 45.15° S; 17.25° I / 45.15; 17.25
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Logor Stara Gradiška
koncentracioni logor i logor smrti
Logor Stara Gradiška na karti NDH
Logor Stara Gradiška
Koordinate45° 09′ S; 17° 15′ I / 45.15° S; 17.25° I / 45.15; 17.25
Poznat pogenocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima
MestoStara Gradiška, NDH
Pod kontrolom Nezavisna Država Hrvatska
KomandantMiroslav Filipović-Majstorović (1942—1943)
Postojao1941-1945
Broj žrtavaviše od 12.790

Logor Stara Gradiška, koncentracioni logor i logor smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) tokom Drugog svetskog rata. Posebno je izgrađen za žene i decu[1] jevrejskog, romskog i srpskog etniciteta. Među žrtvama su bili i antifašistički i komunistički Bošnjaci i Hrvati. Ustanovile su ga ustaše 1941. u zatvoru Staroj Gradiški blizu istoimenog sela[2] kao peti podlogor Jasenovca. Nalazio se istočno od glavnog logora.

Prvi zatvorenici dovedeni su 19. maja 1941. godine. Početkom 1942. iz logora Danice u ovaj logor dovedeno je u približno 600 žena, pa je u okviru logora Stare Gradiške osnovan zaseban logor za žene. U februaru 1942. pobijeno je 1.300 jevrejskih žena i dece, što je bilo prvo masovno pogubljenje u logoru.[traži se izvor] Masovno dovođenje u ovaj logor počelo je posle Bitke na Kozari, kad su zbog priliva novih logoraša osnovana dva pomoćna logora — Jablanac i Mlaka. Tu su dovođeni uhapšenici sa Kozare i Prosare. U logoru nije bilo vode, hrana je bila oskudna, a od tifusa i dizenterije se masovno umiralo. Zbog toga je ustaški komandant logora Ante Vrban naredio da se sva bolesna deca izdvoje, a potom ih je ugušio otrovnim gasom. Na njihova mesta doveo je novu decu; sredinom 1943. iz raznih logora u Staru Gradišku dovedeno je 12.623 dece,[traži se izvor] uglavnom srpske nacionalnosti i starosti do 10 godina. Deo ove dece koji je bio zdrav upućen je u druge logore, a većina je zbog teških uslova života pomrla.

Majke i deca zatvoreni u kuli logora

Logor je 1945. oslobodila Jugoslovenska narodna armija (JNA).

Prema spisku žrtava spomen-područja Jasenovac koji obuhvata istraživanje iz 2007. godine, utvrđena su imena 12.790 žrtava i podaci o njima.[3]

Prvi transport[uredi | uredi izvor]

Početkom januara 1942. transportovano je u Staru Gradišku 500 žena i dece, a smešteni su u tri sobe. Već naredne večeri ustaše su ih u autobusu „Crnoj marici” počeli odvoditi, posebno žene a posebno decu, u šumu između Stare Gradiške i Okučana i tamo ih ubijali.[4]

Drugi i treći transport[uredi | uredi izvor]

Drugi transport od 100 žena i dece stigao je u Staru Gradišku oko 10. februara 1942. i treći od 200 žena i dece iz okoline Sarajeva i Banje Luke. Žene i deca iz drugog i trećeg transporta pobijeni su na isti način krajem marta te godine.[4]

Žrtve[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ The Destruction of the European Jews by Raul Hilberg, Yale University Press, 2003; ISBN 0-300-09557-0/ISBN 978-0-300-09557-9. str. 760.
  2. ^ Rivelli 1998, str. 102.
  3. ^ Jelka Smreka. „STARA GRADIŠKA Ustaški koncentracijski logor”. Spomen područja Jasenovac. Arhivirano iz originala 17. 7. 2011. g. Pristupljeno 25. 8. 2010. 
  4. ^ a b Stranjaković 1991, str. 222

Literatura[uredi | uredi izvor]


Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]