Pređi na sadržaj

Pavle Đakon

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pavle Đakon na srednjovekovnoj minijaturi iz 10. veka.

Pavle Đakon (lat. Paulus Diaconus; oko 72013. april 799/800) je bio benediktinski sveštenik i langobardski istoričar. Poznat je još kao i Varnefer i Sasinensije. Ova imena su mu najverovatnije nametnuli sveštenici dok je bio đakon u Monte Kasinu.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rodio se u Furlandiji (današnja Italija). Otac Pavla Đakona je bio visoki činovnik na dvoru langobardskog kralja Rahisa, a majka Teodelinda bogata plemkinja. Zahvaljujući pomoći kralja Rahisa, Pavle Đakon je stekao visoko obrazovanje na dvoru u Paviji. Podučavao ga je tada čuveni grčki učitelj Flavijan Gramatičar.

Posle školovanja, služio je kao pisar na dvoru kralja Deziderija u Beneventu. Tu je upoznao njegovu ćerku, vojvotkinju Adelpergu, pa joj je bio učitelj. Kada se Adelperga udala za vojvodu Beneventa Arhisa, Pavle Đakon je na njen zahtev napisao svoje prvo delo – Historia Romana (Rimska istporija u šest knjiga) koje predstavlja nastavak istorije Eutropija, Svetog Jeronima, Jordanesa i Pavla Orosija.

Nakon osvajanja prestonice Langobardske kraljevine Pavije od strane Karla Velikog, Pavle Đakon beži u benedektinski manastir Monte Kasino koji je osnovao pustinjak Sveti Benedikt iz Nursije u 5. veku. Tu se i zamonašio 776. godine i postao đakon. Kao đakon manastira Monte Kasino, Pavle Đakon je napisao i Zakon Svetog Benedikta, kao pravilo ponašanja za sve sveštenike. Nakon par godina, odlazi iz Monte Kasina u jedan zapušteni manastir na jezeru Komo, da bi se 782. godine ponovo vratio u Monte Kasino.

Kada je u italijanskoj provinciji Furlandiji izbio revolt protiv Franaka, kao jedan od organizatora pobune uhvaćen je i zatočen njegov brat Arihis. Nakon dolaska Karla Velikog u Rim, Pavle Đakon mu se iz manastira obraća pismom u kojem ga moli da mu pusti brata. Karlo Veliki poziva Pavla da dođe na njegov dvor, a zatim ga postavlja kao predavača na Dvorskoj akademiji. Ovde je počeo da se bavi pisanjem istorije, kao i homilijama i stihovima koje je po ponovnom odlasku u Monte Kasino predao franačkim manastirima na čuvanje. Većina njih je objavljena u ediciji Monumenta Germaniae Historica. Godine 784. napisao je svoje drugo kapitalno delo – Gesta episcorum Mettensium (Istorija biskupa Meca) – u kom je predstavio listu biskupa koje je on poznavao i razgovore s njima. Ono je, kao i homilije i stihovi, objavljeno u ediciji MGH.

Šesta knjiga Istorije Langobarda.

Pavle Đakon se 787. vraća u samostan Monte Kasino i u njemu ostaje sve do svoje smrti. U samostanu je, verovatno posle 787, napisao svoje najbolje delo – Historia Langobardorum (Istorija Langobarda u šest knjiga). Izlaganje počinje dolaskom kralja Alboina u Italiju i formiranjem Langobardskog kraljevstva, a završava smrću kralja Liutpranda 747. U delu se nalazi dosta podataka o Vizantiji, Franačkoj državi, Italiji, kao i o drugim narodima: Svevima, Kvadima, Vandalima, Vizigotima, Avarima i drugim.

S pravom se može reći da je bolestan, na samom kraju svoga života, završavao svoje delo, jer su poslednje glave njegove knjige pisane dosta nerazumno i sa mnogo grešaka, a nedostaju i događaji vezani za poslednja dva langobardska kralja.

Istorija Langobarda je prvi put štampana u Parizu 1514, da bi kasnije sa latinskog bila prevedena na nemački, engleski, italijanski i francuski jezik.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]