Pređi na sadržaj

Rudolf Dizel

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rudolf Dizel
Puno imeRudolf Kristijan Karl Dizel (nem. Rudolf Christian Karl Diesel)
Datum rođenja(1858-03-18)18. mart 1858.
Mesto rođenjaParizFrancuska
Datum smrti29. septembar 1913.(1913-09-29) (55 god.)
Mesto smrtiLamanš
Mesto ukopaSeverno more
DržavljanstvoNemačko
ZanimanjeInženjer, izumitelj, preduzimač
Potpis

Rudolf Dizel (nem. Rudolf Diesel; Pariz, 18. mart 1858Lamanš, 29. septembar 1913) je bio nemački izumitelj, svetski poznat po izumu motora s unutrašnjim sagorevanjem, to jest dizel-motora.[1]

Život[uredi | uredi izvor]

Dizel je rođen u Rue Notr Dam de Nazaret 38 u Parizu, Francuska, 1858. godine[2] kao drugo od troje dece Elise (rođene Strobel) i Teodora Dizela. Njegovi roditelji su bili bavarski imigranti koji su živeli u Parizu.[3][4] Teodor Dizel, po zanimanju knjigovezac, napustio je rodni grad Augzburg u Bavarskoj 1848. godine. U Parizu je 1855. upoznao svoju ženu, ćerku nirnberškog trgovca i tamo postao proizvođač kožne galanterije.[5]

Ubrzo nakon njegovog rođenja, Dizel je dat farmerskoj porodici Vinsenes, gde je proveo svojih prvih devet meseci. Kada je vraćen porodici, uselili su se u stan 49 u Rue de la Fontejne-au-Roj. U to vreme, porodica Dizel je bila u finansijskim poteškoćama, pa je mladi Rudolf Dizel morao da radi u očevoj radionici i da mušterijama isporučuje kožnu galanteriju. Pohađao je protestantsko-francusku školu i ubrzo se zainteresovao za društvena pitanja i tehnologiju.[6] Pošto je bio veoma dobar učenik, 12-godišnji Dizel je dobio bronzanu medalju Društva za osnovnu nastavu[7] i planirao je da uđe u Višu osnovunu školu 1870. godine.[8]

Za vreme Francusko-pruskog rata 1870. g., cela je porodica deportovana u London. Kasnije se Dizel vratio u očev rodni grad Augsburg gde je pohađao srednju školu i gde je dobio stipendiju za Tehnički fakultet u Minhenu.

Na fakultetu je bio izvanredan student, gde ga je kao mentor podržavao Karl fon Linde.

Radio je u Švajcarskoj, Parizu, a laboratorijski rad na svom motoru je nastavio u Berlinu.

Izum[uredi | uredi izvor]

Godine 1892, 23. februara Dizel je patentirao svoj motor.[9]

Osnovna ideja patentiranog motora je visoka kompresija goriva pre ubrizgavanja u cilindar motora. Na taj način je izbegnuta upotreba automobilskih svećica i iskre koja započinje eksploziju u motoru. Zbog visokog pritiska goriva, nije potrebna iskra za iniciranje eksplozije.

U početku je kao gorivo koristio ugljenu prašinu. Prototip je izgrađen u fabrici MAN. Nakon primene svog motora, Rudolf Dizel je postao milioner. Iako je Dizel kao gorivo za svoj motor preferirao ugljenu prašinu ili biljno ulje, kao gorivo se udomaćilo tzv. Dizel gorivo koje je jeftinija frakcija nafte od benzina.

Pošto su Dizel-motori robustniji od benzinskih motora, nisu bili primenjivi za neke namene kao što su motori za avione. Zato su se pokazali dobrim za drumska motorna vozila, i izvrsnim za stacionarne namene, ili za velika prometna sredstva kao što su brodovi, podmornice ili lokomotive.

Kasniji život[uredi | uredi izvor]

Kao i kod drugih briljantnih umova, i kod Dizela se manifestovala bliskost s ludilom, te je doživeo nekoliko živčanih slomova, a bio je i paranoičan.

Njegov nestanak je primećen za vreme noćnog prelaska Lamanša u malom poštanskom brodu, na relaciji Antverpen - Harvič.[1] Njegovo je mrtvo telo pronađeno nekoliko dana posle u moru. Njegova misteriozna smrt je kasnije ponudila dva objašnjenja, ili samoubistvo, ili ubistvo zbog njegovog protivljenja upotrebe Dizel-motora u nemačkim podmornicama.

Nestanak i smrt[uredi | uredi izvor]

Drezden u luci Antverpen, 1913.

Uveče 29. septembra 1913, Dizel se u Antverpenu ukrcao na GER parobrod SS Drezden na putu na sastanak Konsolidovane kompanije za proizvodnju dizela u Londonu. Večerao je na brodu, a zatim se povukao u svoju kabinu oko 22:00, ostavljajući zahtev da bude pozvan sledećeg jutra u 6:15 ujutru; ali nikad više nije viđen živ. Ujutro je njegova kabina bila prazna i krevet nije korišten, iako je njegova pidžama bila uredno složena, a sat ostavljen tako da se vidi iz kreveta. Njegov šešir i uredno presavijeni kaput otkriveni su ispod ograde na palubi.[10]

Deset dana kasnije, posada holandskog pilotskog čamca Korcen naišla je na leš čoveka koji je plutao u Istočnoj Šeldi. Telo je bilo u toliko poodmakloj fazi raspadanja da se nije moglo prepoznati, a nisu ga preneli na palubu zbog lošeg vremena. Umesto toga, posada je izvadila lične stvari (futrolu za tablete, novčanik, ličnu kartu, džepni nož, kutiju za naočare) iz odeće mrtvog čoveka i vratila telo u more. Rudolfov sin Judžin Dizel je 13. oktobra identifikovao ove predmete da pripadaju njegovom ocu.[11][12]

Postoje različite teorije koje objašnjavaju Dizelovu smrt. Neki ljudi, kao što su njegovi biografi Groser (1978)[traži se izvor] i Sitauer (1978),[13] tvrde da je Rudolf Disel izvršio samoubistvo. Druga linija razmišljanja sugeriše da je on ubijen, s obzirom na njegovo odbijanje da nemačkim snagama da ekskluzivna prava na korišćenje svog pronalaska; zaista, Dizel se ukrcao na SS Drezden sa namerom da se sastane sa predstavnicima britanske Kraljevske mornarice kako bi razgovarali o mogućnosti pogona britanskih podmornica dizel motorom;[14] ali nikada nije stigao na obalu. Međutim dokazi su ograničeni za sva objašnjenja, a njegov nestanak i smrt ostaju nerešeni.

Ubrzo nakon Dizelovog nestanka, njegova supruga Marta otvorila je torbu koju joj je muž dao neposredno pre njegovog nesrećnog putovanja, sa uputstvima da je ne treba otvarati do sledeće nedelje. Otkrila je 20.000 nemačkih maraka u gotovini[15] (120.000 američkih dolara danas) i niz finansijskih izveštaja koji pokazuju da su njihovi bankovni računi praktično prazni.[16] U dnevniku koji je Dizel doneo sa sobom na brod, za datum 29. septembar 1913. godine, ucrtan je krst, koji je verovatno ukazivao na smrt.[10]

Nakon toga, sredinom 1950. godine, Magokiči Jamaoka, osnivač Yanmar-a, proizvođača dizel motora u Japanu, posetio je Zapadnu Nemačku i saznao da za Dizela nema groba ili spomenika. Jamaoka i ljudi povezani sa Dizelom počeli su da vrše pripreme da mu odaju počast. Godine 1957, povodom 100. godišnjice Dizelovog rođenja i 60. godišnjice razvoja dizel motora, Jamaoka je poklonio Memorijalnu baštu Rudolfa Dizela (Rudolf-Diesel-Gedächtnishain) u parku Vitelsbačer u Augzburgu, u Bavarskoj, gde je proveo detinjstvo.

Nasleđe[uredi | uredi izvor]

Rudolf Dizel na nemačkoj poštanskoj marki iz 1958

Nakon Dizelove smrti, njegov motor je doživeo mnogo razvoja i postao je veoma važna zamena za parni klipni motor u mnogim primenama. Pošto je dizel motor zahtevao težu, robusniju konstrukciju od benzinskog motora, imao je ograničenu upotrebu u vazduhoplovstvu. Međutim, dizel motor je postao široko rasprostranjen u mnogim drugim primenama, kao što su stacionarni motori, poljoprivredne mašine i mašinerije van autoputa uopšte, podmornice, brodovi, a mnogo kasnije i lokomotive, kamioni i moderni automobili.

Dizel je bio zainteresovan za korišćenje ugljene prašine[17] ili biljnog ulja kao goriva, i zapravo, njegov motor je radio na ulje od kikirikija.[18] Iako ova goriva nisu odmah bila popularna, tokom 2008. porast cena goriva, zajedno sa zabrinutošću oko rezervi nafte, doveo je do šire upotrebe biljnog ulja i biodizela.

Primarno gorivo koje se koristi u dizel motorima je istoimeno dizel gorivo, dobijeno prečišćavanjem sirove nafte. Dizel je bezbedniji za skladištenje od benzina, jer je njegova tačka paljenja približno 79,4 °C (174,9 °F) viša,[19] i neće eksplodirati.

Upotreba biljnih ulja kao goriva za dizel motore[uredi | uredi izvor]

U knjizi pod naslovom Dizel motori za kopnene i pomorske radove,[20] Dizel je rekao da je „1900. godine kompanija Oto izložila mali dizel motor koji je, na predlog francuske vlade, radio na ulju od arahida [kikiriki], i funkcionisao je tako dobro da je vrlo malo ljudi bilo svesno te činjenice. Motor je napravljen za obična ulja i bez ikakvih modifikacija je radio na biljnom ulju. Nedavno sam ponovio ove eksperimente u velikim razmerama sa punim uspehom i potpunom potvrdom ranije dobijenih rezultata.“[21]

Radovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „Na današnji dan preminuo Rudolf Dizel”. Srednje škole - edukacija. Pristupljeno 20. 1. 2019. 
  2. ^ Herring, Peter (2000). Ultimate Train (2000 izd.). London: Dorling Kindersley. str. 148. ISBN 0-7513-0698-3. .
  3. ^ Moon 1974
  4. ^ Grosser 1978
  5. ^ Sittauer 1990, str. 49.
  6. ^ Sittauer 1990, str. 50.
  7. ^ „Société pour l'instruction élémentaire”. www.inrp.fr/edition-electronique/lodel/dictionnaire-ferdinand-buisson (na jeziku: francuski). 2020. Pristupljeno 23. 2. 2021. 
  8. ^ Sittauer 1990, str. 51.
  9. ^ „Razvoj dizel motora: Od pumpe do lokomotive”. Top speed. Arhivirano iz originala 21. 01. 2019. g. Pristupljeno 20. 1. 2019. 
  10. ^ a b Pahl, Greg (2008). Biodiesel: Growing a New Energy Economy. Chelsea Green Publishing. ISBN 978-1-933392-96-7. 
  11. ^ „Diesel's Fate Learned”. The Evening News Star. Washington, D.C. 14. 10. 1913. str. 13. 
  12. ^ Cincinnati Enquirer, 14 October 1913
  13. ^ Sittauer 1990, str. 122
  14. ^ „The tumultuous history of the diesel engine”. Autoblog (na jeziku: engleski). Pristupljeno 3. 9. 2018. 
  15. ^ Time Magazine:The Mysterious Disappearance of the Diesel Engine's Inventor 
  16. ^ Luecke, Josef (22. 9. 1988). „Rudolf Diesel – A tragic end”. Manila Standard. str. 24. „It is alleged the cause of the loss of his fortune was due to unsuccessful stock market speculations and poor real estate deals. 
  17. ^ DE 67207  Rudolf Diesel: "Arbeitsverfahren und Ausführungsart für Verbrennungskraftmaschinen" p. 4.
  18. ^ „Biodiesel Technical Information” (PDF). biodiesel.org. Arhivirano iz originala (PDF) 28. 04. 2018. g. Pristupljeno 27. 12. 2017. 
  19. ^ „Flash Point – Fuels”. Engineering ToolBox. 2005. Pristupljeno 18. 12. 2018. 
  20. ^ Chalkley, Alfred Philip (1912), Diesel engines for land and marine work (2nd izd.), New York: D. Van Nostrand, str. 3 
  21. ^ Chalkley, Alfred Philip (1912), Diesel engines for land and marine work (2nd izd.), New York: D. Van Nostrand, str. 4—5 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]