Ugarit

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ugarit

Ruševine Ugarita
Geografija
Kontinent Azija
Regija Levant
Glavni grad Ugarit
Društvo
Službeni jezik Ugaritski jezik
Politika
Oblik države Monarhija (gradovi-države)
 — Kralj gradova-država Amištamru I
  Nikmepin
  Amurapi
Istorija
Istorijsko doba Antika
 — Osnivanje oko 6000. p. n. e.
 — Ukidanje 1190. p. n. e.

Ugarit (moderno nalazište Ras Šamra رأس شمرة; što znači „vrh divljeg anisa“ na arapskom) bio je drevni lučki grad, smešten na mediteranskoj obali današnje Sirije nekoliko kilometara severno od savremenog grada Latakije.[1] Ugarit je plaćao danak Egiptu i održavao trgovačke i diplomatske odnose s Kiprom, što je dokumentovano u arhivama pronađenim na nalazištu i potvrđeno ostacima mikenske i kiparske grnčarije. Grad je bio na svom vrhuncu od oko 1450. p. n. e. do 1200. p. n. e.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Država Ugarit prostirala se na istočnoj obali Sredozemnog mora, na Levantu. Njena teritorija nije pouzdano utvrđena, ali se verovatno prostirala od Minet el-Beida do Šuksija. U unutrašnjost je mogla dosezati čak do reke Oront.

Prvi poznati vladar Ugarita bio je Amištamru I koji je živeo u vreme egipatskog faraona Amenofisa III (polovina 14. veka p. n. e.). O njegovom nasledniku, Nikmadu II, zna se mnogo više. Odnosi sa Egiptom bili su prijateljski. Ugarit je u vreme vladavine ovog kralja pogodio zemljotres koji je uništio luku i pola grada. Oporavak je, međutim, bio brz. U vreme vladavine Šupilulijume, Ugarit je bio vazalna hetitska država. Zahvaljujući tome, Ugarit se proširio ka jugu na račun teritorija nekih hetitskih neprijatelja. Država je bila potpuno okružena Hetitskim carstvom. Međutim, Hetitima je Ugarit bio korisniji kao vazal koji je plaćao visok danak. Dankom se Ugarit oslobodio vojne obaveze prema hetitskom caru.

Riton pronađen u Ugaritu

Vladavina Nikmepina (1310—1260) jedna je od najdužih i najbolje dokumentovanih ugaritskih vladavina. Na presto ga je postavio hetitski kralj Murišiliš II. Nikmepin je vladao oko 50 godina. Tokom njegove vladavine Ugarit gubi kontrolu nad Šijanom, vazalnom ugaritskom državom koju preuzimaju Hetiti. Poslednji ugaritski vladar bio je Amurapi. Amurapi je verovatno uzurpirao kraljevsku vlast koristeći se krizom u koju je zapalo Hetitsko carstvo (oko 1200. godine p. n. e.). Ugarit trpi napade gusara. Jedna od gusarskih grupa, Šikale, može se povezati sa „narodima sa mora“. Samo nekoliko godina nakon napada Šikala, palata i luka Ugarita ležale su u ruševinama.

Uništenje[uredi | uredi izvor]

Poslednji kralj Ugarita iz bronzanog doba, Amurapi, (oko 1215. do 1180. godina p. n. e.) bio je savremenik Hetitskog kralja Supiluliuma II. Tačni datumi njegove vladavine su nepoznati. Međutim, sačuvano je kraljevo pismo[2] u kojem Amurapi naglašava ozbiljnost krize s kojima se suočavaju mnoge bliskoistočne države od invazije morskih naroda. Amurapi moli pomoć kralja Alašije, naglašavajući očajnu situaciju s kojom je Ugarit suočen:

Nažalost po Ugarit, pomoć nije stigla, a grad je spaljen do temelja krajem bronzanog doba.

Putem ekskavacije najviših nivoa gradskih ruševina, arheolozi mogu da proučavaju razne atribute ugaritske civilizacije neposredno pre njihovog uništenja, i da upoređuju artefakte sa onima iz obližnjih kultura kako bi se utvrdili datumi. Ugarit je takođe sadržavao mnoga skladišta tablica sa klinastim zapisima, stvarne biblioteke koje su sadržale bogatstvo informacija. Ruševine na nivou razaranja su sadržale grnčariju iz kasno heladskog IIIB perioda, ali ne i kasno heladskog IIIC perioda (pogledajte mikenski period). Stoga je vreme destrukcije Ugarita važno pri datiranju kasno heladske IIIC faze u kopnene Grčke. Pošto je egipatska sablja sa imenom faraona Merneptaha pronađena u destrukcionim nivoima, godina 1190. p. n. e. je uzeta za datum početka kasno heladskog IIIC perioda. Pločica sa klinastim zapisom pronađena 1986. godine pokazuje da je Ugarit bio uništen nakon smrti Merneptaka (1203. p. n. e.). Generalno postoji saglasnost da je Ugarit već bio uništen do osmogodišnje vladavine Ramzesa III (1178. p. n. e.). Nedavno radiougljenično datiranje je pokazalo da je vreme destrukcije bilo između 1192. i 1190. p. n. e.[4]

Vodi se rasprava o tome da li je Ugarit bio uništen pre ili posle Hatuše, glavnog grada Hetitskog carstva. Uništenju je sledilo hetitsko naseljavanje. Mnoge druge mediteranske kulture bile su duboko potresene upravo u isto doba. Deo nemira je bio uzrokovan invazijom tajanstvenih naroda sa mora.

Kraljevi Ugarita[uredi | uredi izvor]

Vladar[5] Vladavina Napomena
Amitamru I 1350
Nikmadu II Savremenik Šupilulijume I
Arhalba
Nikmepa Sporazum sa Murišilišem II
Amitamru II Savremenik Bentisine
Ibiranu
Nikmadu III
Amurapi 1200 Uništenje Ugarita

Jezik i književnost[uredi | uredi izvor]

Ugaritski alfabet[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ugaritski alfabet

Natpisi u Ugaritu datiraju nastanak ugaritskog pisma oko 1400 godina p. n. e.: 30 slova, svako za pripadajući zvuk, bila su urezana na glinenim pločicama. Iako izgleda kao klinasto pismo, ovo pismo nije povezano sa mesopotamijskim klinastim znakovima. Vodi se rasprava o tome da je li fenički ili ugaritski alfabet nastao ranije. Iako pisma pokazuju malu ili nikakvu formalnu sličnost, standardni red slova (sačuvan u latinici kao A, B, C, D, itd.) pokazuje velike sličnosti između sva pisma, sugerirajući da feničko i ugaritsko pismo nisu bili u potpunosti neozisni izumi.[6]

Ugaritski jezik[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ugaritski jezik

Ugaritski jezik je zabeležen u tekstovima iz 14. do 12. veka p. n. e. Ugaritski jezik se obično klasifikuje kao severozapadni semitski jezik i stoga srodan među ostalima hebrejskom, aramejskom i feničkom. Njegova gramatička svojstva su vrlo slična onima u klasičnom arapskom i akadskom. Posedovao je dva roda (muški i ženski), tri padeža za imenice i prideve (nominativ, akuzativ, i genitiv); tri broja (jednina, dvojina i množina), a glagolske aspekte slične onima u drugim severozapadnim semitskim jezicima. Red reči u ugaritskom jeziku je glagol-subjekt-objekt (VSO), posedovani-posednikom (NG) (prvi element zavisi od funkcije i drugi je uvek u genitivu), i imenica-pridev (NA) (oba u istom padežu (tj. usklađeni)).[7]

Ugaritska književnost[uredi | uredi izvor]

Osim kraljevske korespondencije sa susednim monarhijama iz bronzanog doba, ugaritska književnost sa pločica pronađenih u gradskim bibliotekama obuhvata mitološke tekstove napisane kao poetske priče, pisma, pravni dokumenti, kao što su prepisi zemljišta, nekoliko međunarodnih ugovora i niz administrativnih lista. Fragmenti nekoliko pesničkih dela su identifikovani kao „Legenda o Keretu”, „Legenda o Danelu”, priča o Balu i drugi fragmenti.[8]

Otkriće ugaritskih arhiva 1929. godine bilo je je od velikog značaja za biblijsku nauku, budući da su ove arhive po prvi put pružile podroban opis hananskih verskih uverenja, u razdoblju neposredno pre izraelskog naseljavanja. Ovi tekstovi pokazuju značajne paralele sa biblijskom hebrejskom književnosti, posebno u područjima božanske slike i pesničkih figura. Ugaritska poezija ima mnoge elemente kasnije pronađene u hebrejskoj poeziji: paralelizmi, metrički oblici, i ritmovi. Otkrića Ugarita dovela su do novih ocena hebrejske Biblije kao književnog oblika.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sometimes written "Ras Shamrah"; arap. رأس شمرة, literally "Cape Fennel"). See [1].
  2. ^ David O'Connor; Quirke, Stephen, ур. (2003). Mysterious Lands. 
  3. ^ Jean Nougaryol et al. (1968) Ugaritica V: 87–90 no.24
  4. ^ „"The Sea Peoples, from Cuneiform Tablets to Carbon Dating."”. doi:10.1371/journal.pone.0020232.  Kaniewski D, Van Campo E, Van Lerberghe K, Boiy T, Vansteenhuyse K, et al., PLoS ONE 6(6), 2011
  5. ^ Smith 1994, стр. 90
  6. ^ „Studies in ancient oriental civilization” (PDF). Архивирано из оригинала (PDF) 08. 10. 2012. г. Приступљено 17. 03. 2019. 
  7. ^ Stanislav Segert, A basic Grammar of the Ugaritic Language: with selected texts and glossary (1984) 1997.
  8. ^ Nick Wyatt. Religious texts from Ugarit, (1998) rev. ed 2002.

Литература[uredi | uredi izvor]

  • Smith, Mark S. (1994). The Ugaritic Baal Cycle: Volume I, Introduction with text, translation and commentary of KTU 1.1-1.2. стр. 90. ISBN 9789004099951. 
  • David O'Connor; Quirke, Stephen, ур. (2003). Mysterious Lands. 
  • Курт, Амели (2012). Стари исток. Београд: Завод за уџбенике и наставна средства. ISBN 978-8617180872. 
  • Ugarit Forschungen (Neukirchen-Vluyn). UF-11 (1979) honors Claude Schaeffer, with about 100 articles in 900 pages. pp. 95, ff, "Comparative Graphemic Analysis of Old Babylonian and Western Akkadian", ( i.e. Ugarit and Amarna (letters), three others, Mari, OB,Royal, OB,non-Royal letters). See above, in text.
  • Bourdreuil, P. 1991. "Une bibliothèque au sud de la ville: Les textes de la 34e campagne (1973)". in Ras Shamra-Ougarit, 7 (Paris).
  • Caquot, André & Sznycer, Maurice. Ugaritic Religion. Iconography of Religions, Section XV: Mesopotamia and the Near East; Fascicle 8; Institute of Religious Iconography, State University Groningen; Leiden: E.J. Brill, 1980.
  • Drews, Robert (1995). The End of the Bronze Age: Changes in Warfare and the Catastrophe ca. 1200 BC. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-02591-9. 
  • de Moor, Johannes C. The Seasonal Pattern in the Ugaritic Myth of Ba'lu, According to the Version of Ilimilku. Alter Orient und Altes Testament, Band 16. Neukirchen – Vluyn: Verlag Butzon & Berker Kevelaer, Neukirchener Verlag des Erziehungsvereins, 1971
  • Gibson, J.C.L., originally edited by G.R. Driver. Canaanite Myths and Legends. Edinburgh: T. and T. Clark, Ltd., 1977.*K. Lawson and K. L. Younger Jr, "Ugarit at Seventy-Five," Eisenbrauns, 2007. 1956. ISBN 978-1-57506-143-6.
  • L'Heureux, Conrad E. Rank Among the Canaanite Gods: El, Ba'al, and the Repha'im. Harvard Semitic Museum, Harvard Semitic Monographs No. 21, Missoula MT: Scholars Press, 1979.
  • Meletinskii, E. M., 2000 The Poetics of Myth
  • Mullen, E. Theodore, Jr. The Assembly of the Gods: The Divine Council in Canaanite and Early Hebrew Literature. Harvard Semitic Museum, Harvard Semitic Monographs No. 24, Cambridge, MA: Harvard Press, 1980/ Atlanta, GA: Scholars Press Reprint, 1986. (comparison of Ugaritic and Old Testament literature).
  • Dennis Pardee, Ritual and Cult at Ugarit, (Writings from the Ancient World), Society of Biblical Literature. 2002. ISBN 978-1-58983-026-4.
  • William M. Schniedewind, Joel H. Hunt. A primer on Ugaritic: language, culture, and literature. 2007. pp. 14. ISBN 978-0-521-87933-0. .
  • Smith, Mark S. The Ugaritic Baal Cycle: Volume 1. Introduction with Text, Translation and Commentary of KTU 1.1–1.2, (Vetus Testamentum Supplements series, volume 55; Leiden: Brill, 1994).
  • _____. The Ugaritic Baal Cycle: Volume 2. Introduction with Text, Translation and Commentary of KTU 1.3–1.4, (Vetus Testament Supplement series, volume 114; Leiden: Brill, 2008). Co-authored with Wayne Pitard.
  • Smith, Mark S. (2001). Untold Stories. The Bible and Ugaritic Studies in the Twentieth Century. ISBN 978-1-56563-575-3.  Chapter 1: "Beginnings: 1928–1945"
  • Tubb, Jonathan N. (1998), Canaanites (British Museum People of the Past).
  • Wyatt, Nicolas (1998): Religious texts from Ugarit: the worlds of Ilimilku and his colleagues, The Biblical Seminar, volume 53. Sheffield, England: Sheffield Academic Press, paperback, 500 pages.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Ugarit na Vikimedijinoj ostavi.
Bibliotečki resursi o
Ugarit
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Угарит&oldid=27805281”