Pređi na sadržaj

Korisnik:Zetetikamatf/pesak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

A šta je sa -izam[uredi | uredi izvor]

A šta je sa -izam
Taktika Propaganda technique
Tip Tu quoque (pozivanje na licemerje)
Logika Logical fallacy

"A šta je sa - izam" predstavlja pežorativ za strategiju odgovaranja na neku optužbu protiv-optužbom umesto rasprave na temu prvobitne optužbe.

Iz logičkog i argumentativnog pogleda, "A šta je sa - izam" se zasniva na šablonu " tu - quoque " što na latinskom znači "i ti", izraz koji se često upotrebljava u raspravkama za kontra-napad, a koji je podtip takozv. "ad - hominem" argumenta tj. argumenta koji nema veze sa temom raspravke već sa samim sagovornikom kako bi se izbegla rasprava na datu temu.[1][2][3][4]

Namera ovakvog čina se često reprezentuje kao pokušaj da se skrene pažnja sa sadržaja teme ili je cilj da se dovede u pitanje opravdanost kritike i legitimnost, integritet i pravednost kritičara, što može poprimiti karakter diskreditovanja kritike, koja može biti opravdana ili ne. Uobičajene optužbe uključuju takozvane dvostruke standarde i licemerje, ali se takođe može koristiti i za relativizaciju kritike sopstvenih stavova ili ponašanja. Primer: Sagovornik A kaže "Dugotrajna nezaposlenost često znači siromaštvo u Nemačkoj", a zatim se sagovornik B nadoveže "A šta ćemo sa siromaštvom u Africi i Aziji?".[5] Pomenute manipulativne i propagandne tehnike u smislu retoričkog izbegavanja teme predstavljaju promenu teme i lažnu ravnotežu između sagovornika.[6]

Neki komentatori su demantovali loš uticaj šablona "A šta je sa - izam" i njegovog nadtipa "tu - quoque" u određenim kontekstima. "A šta je sa - izam" može pružiti potrebni kontekst da li je ili ne određena linija kritike relevantna, i ponašanje koje može biti nedovršeno prema međunarodnim standardima, može biti prikladno u određenom geopolitičkom okruženju.[7]Optužiti sagovornika za "A šta je sa - izam" takođe može samo po sebi biti manipulativno i služiti cilju diskreditovanja, jer kritičke tačke mogu biti selektivno i svesno upotrebljene čak i kao početna tačka razgovora. Devijacije na strategije kao što su:

mogu biti etiketirane kao "A šta je sa - izam". I "A šta je sa - izam" i optužba na za to su oblici strateškog uokvirenja i imaju efekat okvira.[8]

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Prema leksikografu Benu Zimeru[9], termin je potekao iz Severne Irske tokom 1970-ih. Zimer navodi pismo iz 1974. godine koje je napisao profesor istorije Šon O'Konel, a koje je objavljeno u "The Irish Times" - u, gde se žalio na "A šta je sa", ljude koji su braniti "I.R.A."-u ističući navodne zlostorstve njihovog neprijatelja:

"Ne bih predlagao takvu stvar da nije bilo 'A šta je sa' grupe ljudi. To su ljudi koji odgovaraju na svaku osudu provizorne 'I.R.A.'-e argumentom kojim dokazuju veću nemoralnost 'neprijatelja', i samim tim pravednost Provizornih kao što su: 'A šta je sa internacijom, mučenjem, prisilnim hranjenjem, vojnom zastrašivanjem?'. Na svaki poziv da se zaustavi odgovara se na isti način: 'A šta je sa Limerikim sporazumom; anglo-irskim sporazumom iz 1921. godine; Lenadunom?'. Ni Crkva nije bila imuna: 'Katolička Crkva nikada nije podržala nacionalni cilj. A šta je sa Papinskim odobrenjem za Normansku invaziju; osudom Fenijanaca od strane Morijartija; Parnelom?'".

Tri dana kasnije, kolumna za mišljenje Džona Hila u istom listu pod nazivom "Ulazi kulturna britanska vojska" nastavila je temu koristeći izraz "A šta je sa - izam": "Kao što je dopisnik primetio u nedavnom pismu ovom listu, mi smo veoma skloni 'A šta je sa' moralu, upoređujući jednu istorijsku nepravdu sa drugom opravdanom nepravdom. Imamo pun stomak 'A šta je sa -izam' u ovim smrtonosnim danima i jedina jasna činjenica koja proizilazi iz toga je da ljudi, narandžasti i zeleni, umiru kao posledica toga.[10]" Zimer kaže da je termin dobio široku upotrebu u komentarima o sukobu između unionista i nacionalista u Severnoj Irskoj. [9]Zimer takođe primećuje da je varijanta "A šta je sa -izam" korišćena u istom kontekstu u knjizi Tonija Parkera iz 1993. godine.[9]

Godine 1978., australijski novinar Majkl Bernard napisao je kolumnu u listu "The Age" koristeći izraz "A šta je sa -izam" za taktike Sovjetskog Saveza u odbijanju svake kritike zbog kršenja ljudskih prava. "Merriam-Webster" detaljno navodi sledeće: "Asocijacija 'A šta je sa -izam'-a je sa Sovjetskim Savezom počela tokom Hladnog rata. Kako su režimi Staljina i njegovih naslednika bili kritikovani od strane Zapada zbog zlostorstva ljudskih prava, sovjetski propagandni aparat bio bi spreman sa odgovorom koji tvrdi da Zapad takođe vrši zlostorstva od jednake osudenjivosti."[11]

Zimer pripisuje britanskom novinaru Eduardu Lukasu početak redovne uobičajene upotrebe reči "A šta je sa -izam" u modernom dobu nakon što se pojavila u blogu 29. oktobra 2007.[9][7] godine, izveštavajući kao deo dnevnika o Rusiji koji je ponovljen u izdanju "The Economist"-a od 2. novembra. Na dan 31. januara 2008. godine "The Economist" [12] je objavio još jedan članak Lukasa pod naslovom "A šta je sa -izam".[13]Ivan Cvjetkov, vanredni profesor međunarodnih odnosa u Sankt Peterburgu, takođe pripisuje Lukasu modernu upotrebu ovog termina.[14]

Upotreba u političkim kontekstima[uredi | uredi izvor]

Sovjetski Savez i Rusija[uredi | uredi izvor]

Iako se pojam "A šta je sa - izam" proširio nedavno, članak Edvarda Lukasa iz 2008. godine u časopisu Ekonomist navodi da su "sovjetski propagandisti tokom hladnog rata bili obučeni u taktici koju njihovi zapadni sagovornici nadimkom nazvali "A šta je sa - izam". Svaka kritika Sovjetskog Saveza (Afganistan, vojno zakonodavstvo u Poljskoj, zatvaranje disidenata, cenzura) sretala se sa 'Šta je sa...' (apartejd Južna Afrika, zatvoreni sindikalni lideri, kontrarevolucionari u Nikaragvi, i tako dalje)." Lukas je preporučio dva metoda adekvatnog suzbijanja "A šta je sa - izam"-a: da "koristimo tačke koje su sami ruski lideri izneli" tako da se ne mogu primeniti na Zapad, i za zapadne nacije da se više kritikuju sopstveni mediji i vlada[15].

Posle objavljivanja Lukasovih članaka iz 2007. i 2008. godine i njegove knjige iz 2008. godine "The New Cold War: Putin's Russia and the Threat to the West", koja je sadržavala iste teme[16], mišljenje pisaca u uglednim medijima na engleskom počelo je koristiti termin i ponavljati teme koje je postavio Lukas, uključujući asocijaciju sa Sovjetskim Savezom i Rusijom. Novinar Luk Harding opisao je ruski "A šta je sa - izam" kao "praktično nacionalnu ideologiju[17]". Pišući za Bloomberg News, Leonid Beršidski nazvao je "A šta je sa - izam" "ruskom tradicijom"[18], dok je The New Yorker tehniku opisao kao "strategiju lažnih moralnih ekvivalencija". [19]Julija Ioffe nazvala je "A šta je sa - izam" "svetom ruskom taktikom", i uporedila je sa optužbom lonca koji zove činjicu crnom[20].

Neki članci povezivali su "A šta je sa - izam" sa sovjetskim periodom navodeći kao primer "A vi vise crnce" (kao što je to učinio Lukas) iz 1930-ih, u kojem su Sovjeti odbacili svaku kritiku navodeći rasizam u segregiranom američkom Jugu. Taktika je bila široko korišćena čak i nakon što je rasna segregacija na Jugu zabranjena 1950-ih i 1960-ih. Ioffe, koja je pisala o "A šta je sa - izam"-u u bar tri odvojena izdanja[21][22][23], nazvala ju je "klasičnim" primerom "A šta je sa - izam"-a.[24] Neki pisci takođe su identifikovali i više recentnih primera kada su ruski zvaničnici odgovarali na kritike tako što su, na primer, usmeravali pažnju na zakone protiv protesta u Ujedinjenom Kraljevstvu[25] ili na teškoće Rua u dobijanju vize za Ujedinjeno Kraljevstvo.[26] U 2006. godini, Putin je odgovorio na kritike Džordža V. Buša o ljudskim pravima u Rusiji izjavivši da ne želi da bude na čelu demokratije kao Irak, aludirajući na intervenciju SAD-a u Iraku.[27] U 2017. godini, Ben Zimer primetio je da je Putin takođe koristio ovu taktiku u intervjuu sa novinarkom NBC News Megin Keli.[28]

Sovjetska vlada učestvovala je u velikom prikrivanju nuklearne katastrofe u Černobilu 1986. godine. Kada su konačno priznali katastrofu, iako bez ikakvih detalja, Telegrafna Agencija Sovjetskog Saveza (TASS) diskutovala je o nuklearnim nesrećama na Tri Mile Ailandu i drugim američkim nuklearnim nesrećama, što je Sergej Šmeman iz The New York Times-a nazvao primerom uobičajene sovjetske taktike "A šta je sa - izam"-a. Pominjanje komisije takođe je ukazalo na serioznost incidenta,[29] a kasnija državna radio emitovanja zamenjena su klasičnom muzikom, što je bio uobičajen metod pripreme javnosti za saopštenje o tragediji u SSSR-u.[30]

Pojam privlači veću pažnju kada su kontroverze koje uključuju Rusiju u vestima. Na primer, pišući za Slate 2014. godine, Džošua Keating primetio je upotrebu "A šta je sa - izam" u izjavi o ruskoj aneksiji Krima iz 2014. godine, gde je Putin "naveo niz pretpretnji o zapadnoj intervenciji."[31]

RT, ruski međunarodni državno kontrolisani izvor vesti, prikazao je proteste u Baltimoru i Fergusonu 2015. godine tonovima "A šta je sa - izam"-a. Njegovo izveštavanje usmerilo se na senzacionalizaciju percipiranog "raspada američkog pravnog sistema". Dodatno, prikazivao je vladu SAD-a kao nesposobnu manipulišući video snimcima tako što ih je zatamnio da bi stvorio mračniji ton.[32]

Kina[uredi | uredi izvor]

Sinonim za kinesku metaforu na kineskom jeziku je "argument o smrdljivom bubrežu" (tradicionalno kineski: 臭蟲論; pojednostavljeno kineski: 臭虫论; pinjin: Chòuchónglùn), koju je pripisao Lu Sin, vodeća figura u savremenoj kineskoj književnosti, 1933. godine, da bi opisao opštu sklonost svojih kineskih kolega da optužuju Europljane za "imanje jednako loših problema" kada gosti komentarišu domaće probleme Kine. Kao kineski nacionalista, Lu je video ovu mentalitet kao jednu od najvećih prepreka modernizaciji Kine na početku 20. veka, koju je Lu često ismevao u svojim književnim delima.[33] Kao odgovor na tvitove iz administracije Donalda Trampa koji kritikuju postupanje kineske vlade prema etničkim manjinama i protestima za prolazak demokratije u Hongkongu, kineski zvaničnici Ministarstva spoljnih poslova počeli su da koriste Tviter da bi ukazali na rasne nejednakosti i društveni neuređenosti u Sjedinjenim Američkim Državama, što je navelo Politiko da optuži Kinu za učešće u "A šta je sa - izam"-u.[34]

Donald Tramp[uredi | uredi izvor]

U ranoj 2017. godini, u sredi pokretanja prikazivanja mešanja u izbore 2016. godine i prethodno Mulerovom istragom u Donalda Trampa, nekoliko ljudi, uključujući Edvarda Lukasa,[35] napisali su mišljenja koja povezuju "A šta je sa - izam" i sa Trampom i sa Rusijom. [36]"Umesto da da racionalnu odbranu [svog plana zdravstvene zaštite], on se opredelio za oštru obranjivačku poziciju, što je karakteristika "A šta je sa - izam"-a", napisala je Daniel Kurcleben iz NPR-a, dodavši da "zvuči veoma slično Putinu."[37]

Kada je, u televizijskom intervjuu koje je široko gledano pre Superboula 2017. godine, voditelj Foks novsa Bil O'Rajli nazvao Putina "ubicom", Tramp je odgovorio da je i vlada SAD-a kriva za ubistva ljudi. Odgovorio je: "Ima mnogo ubica. Imamo mnogo ubica. Šta misliš — naša zemlja je tako nevinna?" Ova epizoda navela je komentatore da optuže Trampa za "A šta je sa - izam", uključujući Čaka Toda u emisiji na televiziji "Meet the Press"[38] i političkog savetnika Džejka Salivana.[39]

Korišćenje kod drugih država[uredi | uredi izvor]

Izraz "A šta je sa - izam" koristili su lojalisti i republikanci još od perioda Problema u Severnoj Irskoj.[40][41][42] Taktika je primenjena od strane Azerbejdžana, koji je odgovorio na kritike svog stanja ljudskih prava održavanjem parlamentarnih saslušanja o pitanjima u Sjedinjenim Državama.[43] Istovremeno, internet proazerbejdžanski trolovi koristili su "A šta je sa - izam" da odvuku pažnju od kritika zemlje.[44] Slično tome, Turska vlada se bavila "A šta je sa - izam" objavljivanjem službenog dokumenta u kome su navedene kritike drugih vlada koje su kritikovale Tursku.[45]

Prtema Washington post-u, "U šta bi mogao biti službeni dokument "A šta je sa - izam", Turska izjava navela je spisak navodnih prekršaja raznih vlada koje sad kritikuju Tursku za njenu dramatičnu čistku državnih institucija i građanskog društva nakon neuspelog pokušaja prevrata u julu."[46]

Taktika je takođe primenjena od strane Saudijske Arabije i Izraela.[47][48] U 2018. godini, izraelski premijer Bendžamin Netanjahu je rekao da "okupacija nema smisla, postoji mnogo velikih država koje su okupirale i zamenile populacije i niko ne govori o njima."[49] U julu 2022. godine, krunski princ Saudijske Arabije Mohamed bin Salman koristio je ovu taktiku povodom napomene ubistva Palestinsko-Američke novinarke Širin Abu Akleh i mučenja i zloupotrebe iračkih zatvorenika od strane američkih vojnika tokom iračkog rata, nakon što je američki predsednik Džo Bajden napomenuo ubistvo saudijskog novinara Džamala Kašogi u saudijskom konzulatu u Istanbulu 2. oktobra 2018. godine od strane agenata saudijske vlade, za vreme razgovora s Mohamedom kao deo Bajdenove državne posete Saudijskoj Arabiji.[50]

Ministar spoljnih poslova Irana Mohamed Džavad Zarif koristio je tu taktiku na Konferenciji o bezbednosti u Cirihu 17. februara 2019. godine. Kada ju je pitala Liz Duset sa Bi-Bi-Si-ja o osmoro ekoloških aktivista koji su zatvoreni u njegovoj zemlji, spomenuo je ubistvo Džamala Kašogi. Duset je uočila grešku i rekla "da ostavimo to po strani."[51]

Indijski premijer Narendra Modi optužen je za korišćenje "A šta je sa - izam", posebno u vezi sa protestom indijskih pisaca iz 2015. godine i nominacijom bivšeg glavnog pravosudnog Randžana Gogoija za parlament.[52][53]

Analiza[uredi | uredi izvor]

Psihološke motivacije[uredi | uredi izvor]

Filozof Merold Vestfal je rekao da samo ljudi koji znaju da su krivi za nešto "mogu da nađu utehu u tome što smatraju da su i drugi jednako loši ili još gori."[54] A šta je sa - izam, kako su ga praktikovali i Lojalisti i Republikanci u vreme Sukoba u Severnoj Irskoj da bi istakli šta je druga strana uradila njima, bio je "jedan od najčešćih formi izbegavanja lične moralne odgovornosti," prema biskupu (kasnije kardinalu) Kahalu Dejliju.[55] Nakon političke pucnjave na bejzbol utakmici 2017. godine, novinar Čak Tod je kritikovao ton političke debate, komentarišući, "Šta-je-sa-izm je među najgorim instinktima stranačkih članova obe strane."[56][57]

Namerno ponižavanje sebe[uredi | uredi izvor]

Šta-je-sa-izm obično upiru prst u prestupe rivala kako bi ih diskreditovao, ali, u preokretu uobičajene prakse, takođe se može koristiti kako bi se diskreditovalo sopstveno ja dok se odbija kritikovati saveznika. Tokom predsedničke kampanje SAD 2016. godine, kada je Njujork tajms pitao kandidata Donalda Trampa o tretmanu novinara, nastavnika i disidenata od strane turskog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana, Tramp je odgovorio kritikom američke istorije o građanskim slobodama.[58] Katrin Putc je ukazala u članku za Diplomat: "Osnovni problem je taj što ovaj retorički uređaj onemogućava diskusiju o pitanjima (npr. građanska prava) od strane jedne zemlje (npr. SAD) ako ta država nema savršen dosije."[58] Maša Gesen je pisala za Njujork tajms da je upotreba taktike od strane Trampa bila šokantna za Amerikance, komentarišući, "Nijedan američki političar u živom sećanju nije promovisao ideju da je ceo svet, uključujući i SAD, gnio do temelja."[59]

Brige o efektima[uredi | uredi izvor]

Džo Austin je kritikovao praksu šta-je-sa-izma u Severnoj Irskoj u tekstu iz 1994. godine pod naslovom "Tvrdoglavci i tvrdoglavi", gde je napisao: "I zaista nisam imao vremena za 'Šta-je-sa-izam'... ako biste se upustili u to, odbranjivali biste neodbranljivo."[60] U 2017. godini, Njujorker je opisao ovu taktiku kao "strategiju lažnih moralnih ekvivalencija"[19], a Klarens Pejdž je tehniku opisao kao "formu logičkog džu-džicua".[61] Komentator Ben Šapiro kritikovao je praksu, bilo da su je koristili oni desničari ili levičari; Šapiro je zaključio: "Sve je to glupo. I čini nas sve glupljim."[62] Majkl J. Koplov iz Izraelskog političkog foruma napisao je da je upotreba šta-je-sa-izma postala kriza; zaključujući da tehnika ne donosi nikakve koristi, Koplov je tvrdio da "šta-je-sa-izam od strane desnice ili levice samo vodi kroz crnu rupu od ljute optužbe iz kojeg ništa neće izaći".[63]

Upotreba u Sovjetskom Savezu i Rusiji[uredi | uredi izvor]

U svojoj knjizi "Novi hladni rat" (2008), Edvard Lukas je karakterisao izbegavanje suštine kao "omiljeno oružje sovjetskih propagandista".[16] Juhan Kivirehk i kolege su ga nazvali "politehnološkom" strategijom[64]. Pišući za časopis "Nacionalni interes" 2013. godine, Samjuel Šarap je bio kritičan prema taktici, komentarišući: "Ruski kreatori politike, u međuvremenu, malo dobijaju od strategije izbegavanja suštine".[65] Novinarka nacionalne bežbednosti Julija Iofe komentarisala je u članku iz 2014. godine: "Svako ko je ikada proučavao Sovjetski Savez zna za ovaj fenomen."[24] Iofe je navela sovjetski odgovor na kritiku, "A vi vešate crnce", kao klasičan primer strategije.[24] Rekla je da je Raša Tudej "institucija koja se posvetila isključivo zadatku izbegavanja suštine"[24] i zaključila da je izbegavanje suštine "sveti ruski trik".[22][66] Gari Kasparov pričao je o sovjetskoj taktici u svojoj knjizi "Dolazi zima", nazivajući ga oblikom "sovjetske propagande" i načinom za Ruske birokrate da "odgovore na kritiku sovjetskih masakra, prinudnih deportacija i gulaga".[67] Mark Adomanis je komentarisao za "Moskov Tajms" 2015. godine da taktiku izbegavanja suštine koristi Komunistička partija sa takvom učestalošću i bezobzirnošću da je prerasla u pseudo mit o njemu.[68] Adomanis je primetio: "Svaki poznavalac sovjetske istorije će prepoznati delove taktike izbegavanja suštine."[68]

U svom tekstu za Blumberg Njuz 2016. godine, novinar Leonid Beršidski je opisao strategiju izbegavanja suštine kao "rusku tradiciju"[18], dok je časopis Nacional nazvao taktiku "efikasnim retoričkim oružjem".[69] U njihovoj knjizi "Evropska unija i Rusija" (2016), Forsberg i Haukala ospisali su strategiju kao "staru sovjetsku praksu" i uočili da je "dobijala na značaju u ruskim pokušajima da odbace zapadnu kritiku".[70] U svojoj knjizi "Pretnje bezbednosti i javno mišljenje", autorka Elizaveta Gofman nazvala je tehniku "sovjetsko-ruskim obrtom na liberalni anti-amerikanizam", poredeći je sa sovjetskim odgovorom, "A vi vešate crnce".[71] Spoljna politika podržala je ovu procenu.[72] U jednom tekstu kanadski književnik Teri Glavin izjavio je za Otava Sitizen 2016. godine da je Noam Čomski koristio taktiku u govoru iz oktobra 2001. godine, održanom nakon napada 11. septembra, koji je bio kritičan prema američkoj spoljnoj politici.[73] Dafni Skilen razmatrala je taktiku u svojoj knjizi "Sloboda govora u Rusiji", identifikujući je kao "tehniku sovjetskih propagandista" i "uobičajenu sovjetsku odbranu".[74] U članku za Si-En-En, Džil Daferti poredila je tehniku sa izrazom "Lonac zove kotao crnim".[20]

Ruski novinar Aleksej Kovalev je za GlobalPost 2017. godine rekao da je taktika "stari sovjetski trik".[75] Piter Konradi, autor knjige "Who Lost Russia?", opisao je taktiku kao "oblik moralnog relativizma koji odgovara na kritike jednostavnim odgovorom: 'Ali i vi to radite'".[76] Konradi je ponovio Gofmanovo poređenje taktike sa sovjetskim odgovorom, "A vi vešate crnce". Kajlan je komentarisao "sumnjivu sličnost između kremljevske propagande i Trampove propagande".[77][78] Foreign Policy je pisao da je strategija izbegavanja suštine "deo ruske nacionalne psihe"[79]. EurasiaNet je izjavio da "geopolitičke veštine ruske propagande nemaju premca",[80] dok je Paste povezivao rast ove strategije sa povećanom količinom lažnih vesti.[81]

Pišući za The Washington Post, bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Rusiji, Majkl Makfol, kritički je komentarisao Trampovu upotrebu ove taktike i uporedio ga sa Putinom.[82] Makfol je komentarisao: "To je upravo tip argumenata koji su ruski propagandisti godinama koristili da bi opravdali neke od najbrutalnijih politika Putina." [82]Saradnik Los Anđeles Tajmsa, Met Velč, klasifikovao je ovu taktiku kao jednu od "šest kategorija Trampovih ideja"[83]. Mother Jones je nazvao ovu taktiku "tradicionalnom ruskom strategijom propagande", i primetio je: "Strategija izbegavanja suštine ponovo je zahvatila korene i evoluirala u Rusiji predsednika Vladimira Putina."[84]

Alegacija o rusofobiji[uredi | uredi izvor]

Praksa obeležavanja strategije izbegavanja suštine kao tipično ruskog ili sovjetskog ponekad je odbačena kao rusofobična. Glen Disen vidi ovu upotrebu kao pokušaj da se uništi ruska politika. Još od 1985. godine, Ronald Regan je uveo pojam "lažne etičke ravnoteže" da bi osudio svaki pokušaj poređenja SAD-a sa drugim zemljama. Džin Kirkpatrik, u svojem eseju Mit o moralnoj jednakosti (1986)[85], videla je Sovjetsku strategiju kao pokušaj da se moralnim argumentima predstave kao legitimna supersila na istom nivou sa Sjedinjenim Američkim Državama. Poređenje je bilo neprihvatljivo u principu, jer je postojala samo jedna legitimna supersila, SAD, i ona se nije zalagala za interese moći već za vrednosti. Glen Disen kao okvir američke politike vidi cilj da se definiše odnos zemalja jedna prema drugoj analogno odnosu nastavnik-učenik, pri čemu je u političkom okviru SAD u ulozi nastavnika. Kirkpatrik se pozvala na razumevanje Harolda Lasvela kako bi analizirala semantičke manipulacije Sovjetskog Saveza.[86] Prema Lasvelu, svaka zemlja pokušava da nametne svoj okvir drugima, čak i putem revolucije i rata.[87] Međutim, prema Kirkpatrik-ovoj, ovi okviri različitih država nisu ekvivalentni.

Odbrana[uredi | uredi izvor]

Kontekstualizacija[uredi | uredi izvor]

Neki komentatori su branili upotrebu a šta je "A šta je sa - izam" i tu kuokue u određenim kontekstima. "A šta je sa - izam" može pružiti neophodan kontekst da li je određena linija kritike relevantna ili pravedna. U međunarodnim odnosima, ponašanje koje može biti nesavršeno prema međunarodnim standardima može biti sasvim dobro za dato geopolitičko susedstvo i zaslužuje da bude priznato kao takvo.[7]

Iskrivljena percepcija sebe[uredi | uredi izvor]

Kristijan Kristensen, profesor novinarstva u Stokholmu, tvrdi da je optužba za šta je samo po sebi oblik tu kuokue zablude, jer odbacuje kritike sopstvenog ponašanja da bi se umesto toga usredsredila na postupke drugih, stvarajući tako dvostruki standard. Oni koji koriste "A šta je sa - izam" ne moraju nužno da se upuste u prazno ili cinično skretanje odgovornosti: sa-izam može biti korisno oruđe za razotkrivanje protivrečnosti, dvostrukih standarda i licemerja. Na primer, radnja nečijeg protivnika se pojavljuje kao zabranjena tortura, sopstvene akcije kao „pojačane metode ispitivanja“, tuđe nasilje kao agresija, sopstveno samo kao reakcija. Kristensen čak vidi korisnost u korišćenju argumenta: "Takozvani 'štabovisti' dovode u pitanje ono što ranije nije dovođeno u pitanje i na videlo iznose protivrečnosti, dvostruke standarde i licemerje. Ovo nije naivno opravdanje ili racionalizacija , izazov je kritički razmišljati o (ponekad bolnoj) istini našeg položaja u svetu.“[88][89]

Nedostatak iskrenosti[uredi | uredi izvor]

U svojoj analizi "A šta je sa - izam"-a, profesor logike Aksel Barselo iz UNAM-a zaključuje da kontraoptužba često izražava opravdanu sumnju da kritika ne odgovara stvarnom stavu i razlozima kritičara.[90]

Ejb Grinvald je istakao da je čak i prva optužba koja vodi protivoptužbi proizvoljna postavka, koja može biti jednako jednostrana i pristrasna, pa čak i jednostrana od kontrapitanja „a šta?“ Dakle, "A šta je sa - izam" bi takođe mogao biti prosvetljujući i staviti prvu optužbu u perspektivu.[91]

Idealizacija[uredi | uredi izvor]

U svojoj analizi "A šta je sa - izam"-a u američkoj predsedničkoj kampanji, Ketrin Puc je 2016. u časopisu "The Diplomat Magazine" primetila da je suštinski problem to što ova retorička tehnika onemogućava diskusiju o spornim pitanjima neke zemlje (npr. građanska prava na strani Sjedinjenih Država) ako ta zemlja nije savršena u toj oblasti. On je podrazumevano zahtevao da se jednoj zemlji dozvoli da se pred drugim zemljama zalaže samo za one ideale u kojima je postigla najviši nivo savršenstva. Problem sa idealima, rekao je, je što ih retko ostvarujemo kao ljudska bića. Ali ideali ostaju važni, rekao je on, i Sjedinjene Države treba da nastave da se zalažu za njih: „Važna je poruka, a ne ambasador.“[92]

Zaštitni mehanizam[uredi | uredi izvor]

Džina Šad vidi karakterizaciju kontraargumenata kao "A šta je sa - izam" kao nedostatak komunikativne kompetencije, u meri u kojoj su diskusije prekinute ovom optužbom. Optužba drugih za šta se koristi i kao ideološki zaštitni mehanizam koji vodi ka „zatvaranju i eho komorama“.[93] Pozivanje na "A šta je sa - izam" takođe se doživljava kao „zaustavljanje diskusije“ „kako bi se osigurala određena hegemonija diskursa i interpretacije“.[94]

Skretanje[uredi | uredi izvor]

Određeni broj komentatora, među kojima je i kolumnista Forbsa Mark Adomanis, kritikovao je upotrebu optužbi za šta je to od strane američkih novinskih kuća, tvrdeći da su optužbe za šta su korišćene da jednostavno odbiju kritike o kršenju ljudskih prava koje su počinile Sjedinjene Države ili njihovi saveznici.[95] Vincent Bevins i Alek Lo tvrde da je upotreba ovog termina skoro isključivo od strane američkih medija dvostruki standard[96][97], i da su moralne optužbe moćnih zemalja samo izgovor da kazne svoje geopolitičke rivale pred njihovim sopstvena nepravda.[98]

Levičarski akademici Kristen Godzi i Skot Sehon tvrde da se pominjanje mogućeg postojanja žrtava kapitalizma u popularnom diskursu često odbacuje kao "A šta je sa - izam", što oni opisuju kao „izraz koji implicira da samo zločini koje su počinili komunisti zaslužuju pažnju”. Oni takođe tvrde da su takve optužbe za "A šta je sa - izam" nevažeće jer se isti argumenti koji se koriste protiv komunizma mogu koristiti i protiv kapitalizma.[99]

Naučnici Ivan Franceschini i Nicholas Loubere tvrde da nije stvar u dokumentovanju i osudi autoritarnosti u različitim zemljama, i napominju globalne paralele kao što je uloga koju je islamofobija igrala u kineskim logorima za interniranje u Sinđangu i američki rat protiv terorizma i zabrane putovanja usmerene na muslimanske zemlje, takođe kao uticaj korporacija i drugih međunarodnih aktera u dokumentovanim zloupotrebama koji se sve više zamagljuje. Frančeskini i Luber zaključuju da se autoritarizmu „mora suprotstaviti svuda” i da „samo pronalaženjem kritičnih paralela, veza i saučesništva možemo razviti imunitet na virus kakvog tipa i izbeći ga.esencijalistički hiperaktivni imuni odgovor, postizanje moralne doslednosti i holističke perspektive koja nam je potrebna da bismo izgradili međunarodnu solidarnost i prestali da hodamo u snu prema ponoru.“[100]

Sa-izam u poslovicama i poređenjima[uredi | uredi izvor]

Isusova izjava: „Ko je bezgrešan neka prvi baci kamen“ (Jovan 8:7), slična parabola o brdu u oko (Matej 7:3) i poslovice zasnovane na njoj kao što je „Onaj koji sedi u staklena kuća ne treba da baca kamenje“ ponekad se porede sa kakvim. Najdžel Vorberton vidi razliku u tome što je gledište u Bibliji i izrekama drugačije od političkog. Isus ima pravo da podseti grešnika na njegovu sopstvenu krivicu, jer on sam nema krivice, on je na strani dobra. Iako prestupnik ponekad može biti u pravu ukazujući na stvarni nedostatak, to u principu ne menja razliku.

Čini se da se ovaj potez zasniva na lažnoj pretpostavci da je nepravda ublažena ako su drugi učinili nešto slično, i na osećaju da optuženi moraju da budu nevini za zločin za koji optužuju druge. „Mislite da radim nešto strašno, pa pogledajte oko sebe kako svi drugi rade isto što i ja. Štaviše, nemate kredibilnu poziciju sa koje biste me napali.' U najboljem slučaju to je samo sebična racionalizacija, ali kao taktički potez može da funkcioniše.[101]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „In Defense of (Some) Whataboutism”. Bloomberg.com. 3. 11. 2017. Pristupljeno 2024-05-10. 
  2. ^ "whataboutism", Oxford Living Dictionaries, Oxford University Press, 2017, archived from the original on 9 March 2017, retrieved 21 July 2017, "Origin - 1990s: from the way in which counter-accusations may take the form of questions introduced by 'What about —?'. ... Also called whataboutery"
  3. ^ Zimmer, Ben (9 June 2017). "The Roots of the 'What About?' Ploy". The Wall Street Journal. Retrieved 22 July 2017. "Whataboutism" is another name for the logical fallacy of "tu quoque" (Latin for "you also"), in which an accusation is met with a counter-accusation, pivoting away from the original criticism. The strategy has been a hallmark of Soviet and post-Soviet propaganda, and some commentators have accused President Donald Trump of mimicking Mr. Putin's use of the technique."
  4. ^ "whataboutism", Cambridge Dictionary
  5. ^ Sophie Elmenthaler et al: A-Z: Whataboutism - Criticize me, I'll just criticize you back. In: der Freitag. March 11, 2018, retrieved October 7, 2021 (list of examples, section Africa).
  6. ^ „Looking at ‘Bothsidesing’”. Pristupljeno 2024-05-10. 
  7. ^ a b v Lucas, Edward (29 October 2007). "In Russia's shadow – The Kremlin's useful idiots". Archived from the original on 23 September 2015. Retrieved 22 July 2017." It is not a bad tactic. Every criticism needs to be put in a historical and geographical context. A country that has solved most of its horrible problems deserves praise, not to be lambasted for those that remain. Similarly, behaviour that may be imperfect by international standards can be quite good for a particular neighbourhood."
  8. ^ Oswald, Michael (2019), "Framing als strategische Tätigkeit", Strategisches Framing (in German), Wiesbaden: Springer Fachmedien Wiesbaden, pp. 37–132, doi:10.1007/978-3-658-24284-8_3, ISBN 978-3-658-24283-1, S2CID 199345877, retrieved 6 March 2023, p. 83
  9. ^ a b v g Zimmer, Ben (9 June 2017). "The Roots of the 'What About?' Ploy". The Wall Street Journal. Retrieved 22 July 2017." The term was popularized by articles in 2007 and 2008 by Edward Lucas, senior editor at the Economist. Mr. Lucas, who served as the magazine's Moscow bureau chief from 1998 to 2002, saw 'whataboutism' as a typical Cold War style of argumentation, with "the Kremlin's useful idiots" seeking to "match every Soviet crime with a real or imagined western one"."
  10. ^ The Backbencher (John Healy) (2 February 1974). Enter the Cultural British Army. The Irish Times.
  11. ^ "What About 'Whataboutism?'". Merriam Webster. "The association of whataboutism with the Soviet Union began during the Cold War."
  12. ^ "In Russia's shadow – The Katyn deniers". The Economist. 2 November 2007. Retrieved 22 July 2017.
  13. ^ Staff writer (31 January 2008). "Whataboutism - Come again, Comrade?". The Economist. Retrieved 3 July 2017. "Soviet propagandists during the cold war were trained in a tactic that their western interlocutors nicknamed 'whataboutism'."
  14. ^ Ivan Tsvetkov (26 August 2014). "Russian whataboutism vs. American moralism". Russia Direct. Archived from the original on 7 March 2018. Retrieved 7 March 2018.
  15. ^ Staff writer (31 January 2008). "Whataboutism - Come again, Comrade?". The Economist. Retrieved 3 July 2017. Soviet propagandists during the cold war were trained in a tactic that their western interlocutors nicknamed 'whataboutism'.
  16. ^ a b Lucas, Edward (2008), "Chapter 5. The 'New Tsarism': What Makes Russia's Leaders Tick", The New Cold War: Putin's Russia and the Threat to the West, Palgrave Macmillan, p. 144, ISBN 978-0-230-60612-8
  17. ^ Harding, Luke (1 August 2013), "Edward Snowden asylum case is a gift for Vladimir Putin", The Guardian, retrieved 3 July 2017, Russia's president is already a master of 'whataboutism' – indeed, it is practically a national ideology.
  18. ^ a b Bershidsky, Leonid (13 September 2016), "Hack of Anti-Doping Agency Poses New Ethical Questions", Bloomberg News, retrieved 3 July 2017, Russian officials protested that other nations were no better, but these objections – which were in line with a Russian tradition of whataboutism – were swept aside.
  19. ^ a b Osnos, Evan; Remnick, David; Yaffa, Joshua (6 March 2017), "Trump, Putin, and the New Cold War", The New Yorker, retrieved 3 July 2017
  20. ^ a b Dougherty, Jill (24 July 2016), "Olympic doping ban unleashes fury in Moscow", CNN, retrieved 4 July 2017, There's another attitude ... that many Russians seem to share, what used to be called in the Soviet Union 'whataboutism', in other words, 'who are you to call the kettle black?'
  21. ^ Ioffe, Julia (1 June 2012), "Russia's Syrian Excuse", The New Yorker, retrieved 3 July 2017
  22. ^ a b Ioffe, Julia (14 August 2014), "Ferguson Will Make It Harder for America to Set a Good Example Abroad", The New Republic, retrieved 4 July 2017, The now sacred Russian tactic of 'whataboutism' started with civil rights: Whenever the U.S. pointed to Soviet human rights violations, the Soviets had an easy riposte. 'Well, you,' they said, 'lynch Negros.'
  23. ^ Ioffe, Julia (10 February 2017), "Oh, How This Feels Like Moscow", Slate, retrieved 20 October 2021
  24. ^ a b v g Ioffe, Julia (2 March 2014), "Kremlin TV Loves Anti-War Protests—Unless Russia Is the One Waging War – Studies in 'whataboutism'", The New Republic, retrieved 3 July 2017
  25. ^ Buckley, Neil (11 June 2012), "The return of whataboutism", Financial Times, archived from the original on 11 June 2012, retrieved 3 July 2017, Soviet-watchers called it 'whataboutism'. This was the Communist-era tactic of deflecting foreign criticism of, say, human rights abuses, by pointing, often disingenuously, at something allegedly similar in the critic's own country: 'Ah, but what about…?'
  26. ^ Elder, Miriam (26 April 2012). "Want a response from Putin's office? Russia's dry-cleaning is just the ticket". The Guardian. Retrieved 16 May 2012.
  27. ^ "Putin: Don't lecture me about democracy". The Guardian. 15 July 2006.
  28. ^ Zimmer, Ben (9 June 2017), "The Roots of the 'What About?' Ploy", The Wall Street Journal, retrieved 3 July 2017, In his interview with NBC's Megyn Kelly on Sunday, Russian President Vladimir Putin employed the tried-and-true tactic of 'whataboutism'.
  29. ^ Schmemann, Serge (29 April 1986). "Soviet Announces Nuclear Accident at Electric Plant". The New York Times. p. A1. Archived from the original on 27 April 2014. Retrieved 26 April 2014.
  30. ^ "Timeline: A chronology of events surrounding the Chernobyl nuclear disaster". The Chernobyl Gallery. 15 February 2013. Archived from the original on 18 March 2015. Retrieved 8 November 2018. 28 April – Monday 09:30 – Staff at the Forsmark Nuclear Power Plant, Sweden, detect a dangerous surge in radioactivity. Initially picked up when a routine check reveals that the soles shoes worn by a radiological safety engineer at the plant were radioactive. [28 April – Monday] 21:02 – Moscow TV news announce that an accident has occurred at the Chornobyl Nuclear Power Plant.[...] [28 April – Monday] 23:00 – A Danish nuclear research laboratory announces that an MCA (maximum credible accident) has occurred in the Chernobyl nuclear reactor. They mention a complete meltdown of one of the reactors and that all radioactivity has been released.
  31. ^ Keating, Joshua (21 March 2014). "The Long History of Russian Whataboutism". Slate.com. Retrieved 17 November 2014.
  32. ^ Wolansky, Taras (2007). "Useful idiots". New Scientist. 193 (2595): 26. doi:10.1016/s0262-4079(07)60659-9. ISSN 0262-4079.
  33. ^ Chiu Sung Kei (12 February 2017). "《Other Countries Also Have》". Ming Pao (Hong Kong).
  34. ^ Toosu, Nahal (10 November 2020). "In response to Trump, China gets mean". Politico. Citations Needed. Retrieved 10 November 2020.
  35. ^ Lucas, Edward (7 February 2017), "Trump has become Putin's ally in Russia's war on the West", CNN, retrieved 3 July 2017, 'Whataboutism' was a favorite Kremlin propaganda technique during the Cold War. It aimed to portray the West as so morally flawed that its criticism of the Soviet empire was hypocritical.
  36. ^ Osnos, Evan; Remnick, David; Yaffa, Joshua (6 March 2017), "Trump, Putin, and the New Cold War", The New Yorker, retrieved 3 July 2017
  37. ^ Kurtzleben, Danielle (17 March 2017). "Trump Embraces One Of Russia's Favorite Propaganda Tactics — Whataboutism". NPR. Retrieved 20 May 2017. This particular brand of changing the subject is called 'whataboutism' – a simple rhetorical tactic heavily used by the Soviet Union and, later, Russia.
  38. ^ Todd, Chuck (21 February 2017), "MTP DAILY for February 21, 2017, MSNBC", Meet the Press – via InfoTrac, Folks, comments like these are reminding some people of an old Soviet tactic known as whataboutism. ... Whataboutism is the trick of turning any argument against the opponent when faced with accusations of corruption, they claim the entire world is corrupt.
  39. ^ Sullivan, Jake (7 February 2017). "The Slippery Slope of Trump's Dangerous 'Whataboutism'". Foreign Policy. Retrieved 20 May 2017. Now something new is happening. The American president is taking Putin's 'what about you' tactic and turning it into 'what about us?' He is taking the very appealing and very American impulse toward self-criticism and perverting it. It's simplistic, even childish – but more importantly, it's dangerous.
  40. ^ Richards, Molly (13 September 2017). "Whataboutery and whataboutism – what's it all about?". OxfordWords blog. Archived from the original on 26 September 2017. Retrieved 26 September 2017.
  41. ^ "whataboutery", Oxford Living Dictionaries, Oxford University Press, 2017, archived from the original on 26 December 2016, retrieved 26 July 2017
  42. ^ Zimmer, Ben (9 June 2017). "The Roots of the 'What About?' Ploy". The Wall Street Journal.
  43. ^ "Azerbaijan Concerned About Human Rights – In The United States". RFERL. 16 January 2015. Retrieved 3 July 2017. The parliamentary hearing appeared to be an exercise in so-called 'whataboutism', the Soviet-era rhetorical tactic of responding to criticism about rights abuses by citing real or imagined abuses committed by the West.
  44. ^ Geybulla, Arzu (22 November 2016), "In the crosshairs of Azerbaijan's patriotic trolls", Open Democracy, retrieved 4 July 2017, Whataboutism is the most popular tactic against foreign critics; 'how dare you criticise Azerbaijan, get your own house in order!'
  45. ^ Tharoor, Ishaan (6 December 2016), "Turkey condemns state of press freedom in Europe and the US", The Washington Post, retrieved 5 July 2017, In what amounts to an official document of whataboutism, the Turkish statement listed a roster of supposed transgressions by various governments now scolding Turkey for its dramatic purge of state institutions and civil society in the wake of a failed coup attempt in July.
  46. ^ "Turkey condemns state of press freedom in Europe and the U.S." The Washington Post. 6 December 2016.
  47. ^ "Et tu quoque, Trudeau? How Saudi trolls slammed Canada in a diplomatic spat". CBC Radio. 10 August 2018.
  48. ^ Green, David B. (22 December 2017). "FACT CHECK: Why Israeli UN Envoy's Speech on Jerusalem Missed the Mark". Haaretz.
  49. ^ "Recycling Israeli propaganda tactics to defend Saudi Arabia". Al Araby. 12 November 2018.
  50. ^ Magid, Jacob (16 July 2022). "After Biden raises Khashoggi murder, MBS retorts with question on Abu Akleh killing". Times of Israel. Retrieved 20 October 2022.
  51. ^ "'I am a human rights professor,' Iranian FM Zarif responds to question on rights abuses".
  52. ^ Moza, Raju (11 October 2015). "Why Using Kashmiri Pandits To Discredit 'Award Returnees' Doesn't Make Sense". The Huffington Post. Retrieved 12 June 2020.
  53. ^ Moitra, Mahua (18 March 2020). "Ranjan Gogoi, MP: India is Done With Whataboutery, My Lords!". The Wire. Retrieved 12 June 2020.
  54. ^ Westphal, Merold (1987). God, Guilt, and Death: An Existential Phenomenology of Religion. Bloomington, Ind: Indiana University Press. p. 78. ISBN 978-0-253-20417-2.
  55. ^ The Right Reverend John Austin Baker (January 1982). "Ireland and Northern Ireland" (PDF). The Furrow. 33 (1). Retrieved 9 August 2017.
  56. ^ Todd, Chuck (14 June 2017), "Chuck Todd: The Media Has 'A Role To Play' In Calling Out Caustic Rhetoric", Meet the Press, MSNBC, retrieved 5 July 2017
  57. ^ Mazza, Ed (14 June 2017), "MSNBC's Chuck Todd Calls Out Partisan 'Toxic Stew' After Shooter Targets Congressmen", The Huffington Post, retrieved 5 July 2017
  58. ^ a b Putz, Catherine (22 July 2016). "Donald Trump's Whataboutism". The Diplomat. Retrieved 20 May 2017.
  59. ^ Gessen, Masha (18 February 2017), "In Praise of Hypocrisy", The New York Times, retrieved 5 July 2017, This stance has breathed new life into the old Soviet propaganda tool of 'whataboutism', the trick of turning any argument against the opponent. When accused of falsifying elections, Russians retort that American elections are not unproblematic; when faced with accusations of corruption, they claim that the entire world is corrupt. This month, Mr. Trump employed the technique of whataboutism when he was asked about his admiration for Mr. Putin, whom the host Bill O'Reilly called 'a killer'.
  60. ^ Austin, Joe (1994). "The Obdurate and the Obstinate". In Parker, Tony (ed.). May the Lord in His Mercy be Kind to Belfast. Henry Holt and Company. p. 136. ISBN 978-0-8050-3053-2. And I'd no time at all for 'What aboutism' – you know, people who said 'Yes, but what about what's been done to us? ... That had nothing to do with it, and if you got into it you were defending the indefensible.
  61. ^ Page, Clarence (10 March 2017), "How long can President Trump's art of deflection work?", NewsOK, The Chicago Tribune, retrieved 4 July 2017, 'Whataboutism' is running rampant in the White House these days. What's that, you may ask? It's a Cold War-era term for a form of logical jiu-jitsu that helps you to win arguments by gently changing the subject. When Soviet leaders were questioned about human rights violations, for example, they might come back with, 'Well, what about the Negroes you are lynching in the South?' That's not an argument, of course. It is a deflection to an entirely different issue. It's a naked attempt to excuse your own wretched behavior by painting your opponent as a hypocrite. But in the fast-paced world of media manipulation, the Soviet leader could get away with it merely by appearing to be strong and firm in defense of his country.
  62. ^ Shapiro, Ben (31 May 2017), "Whataboutism and Misdirection: The Latest Tools of Dumb Political Combat", National Review, retrieved 5 July 2017
  63. ^ Koplow, Michael J. (6 July 2017), "The crisis of whataboutism", Matzav, Israel Policy Forum, retrieved 6 July 2017, whataboutism from either the right or the left only leads to a black hole of angry recriminations from which nothing will escape.
  64. ^ Kivirähk, Juhan; Maliukevičius, Nerijus; Yeremeev, Olexandr (2010), The 'Humanitarian Dimension' of Russian Foreign Policy Toward Georgia, Moldova, Ukraine, and the Baltic States, Centre for East European Policy Studies, pp. 30, 300
  65. ^ Charap, Samuel (July 2013), "Beyond the Russian Reset", The National Interest (126): 39–43, JSTOR 42896500, Russian policy makers, meanwhile, gain little from petulant bouts of 'whataboutism' – responding to U.S. statements on human rights in Russia with laundry lists of purported American shortcomings.
  66. ^ Adamczyk, Ed (20 August 2014), "Authoritarian countries ridicule Ferguson police efforts", UPI NewsTrack, United Press International – via InfoTrac, Writer Julia Ioffe said, in a New Republic article last week, that Moscow authorities typically counter criticism of Russia's human rights abuses with comparisons to racial inequality in the United States, noting, "The now sacred Russian tactic of 'whataboutism' started with civil rights. Whenever the U.S. pointed to Soviet human rights violations, the Soviets had an easy riposte. 'Well, you,' they said, 'lynch Negroes.'"
  67. ^ Kasparov, Garry (2015), Winter Is Coming, PublicAffairs, pp. 43, 193–194, ISBN 978-1-61039-620-2
  68. ^ a b Adomanis, Mark (5 April 2015), "U.S. Should Think Twice Before Criticizing Russia", The Moscow Times, retrieved 3 July 2017
  69. ^ Nikitin, Vadim (4 February 2016), "The long read: From Russia with love – how Putin is winning over hearts and minds", The National, Abu Dhabi, SyndiGate Media Inc. – via InfoTrac, During the Cold War, such 'whataboutism' was used by the Kremlin to counter any criticism of Soviet policy with retorts about American slavery or British imperialism. The strategy remains an effective rhetorical weapon to this day. Whatever threadbare crowds of remaining anti-government activists are still occasionally allowed to protest in Moscow, they pale in the public imagination against the images, repeatedly shown on Russian TV, of thousands of Europeans angrily upbraiding their own governments and declaring support for Putin.
  70. ^ Forsberg, Tuomas; Haukkala, Hiski (2016), The European Union and Russia, The European Union Series, Palgrave Macmillan, p. 122, ISBN 978-1-137-35534-8
  71. ^ Gaufman, Elizaveta (2016), "The USA as the Primary Threat to Russia", Security Threats and Public Perception: Digital Russia and the Ukraine Crisis, New Security Challenges, Palgrave Macmillan, p. 91, ISBN 978-3-319-43200-7
  72. ^ Palmer, James (9 November 2016), "China Just Won The U.S. Election", Foreign Policy, retrieved 5 July 2017, the old Soviet whataboutism whenever they were challenged on the gulag: 'But in America, you lynch Negroes.'
  73. ^ Glavin, Terry (30 November 2016), "Sorry liberals, you're dead wrong about Fidel Castro", Ottawa Citizen, retrieved 3 July 2017
  74. ^ Skillen, Daphne (2016), Freedom of Speech in Russia: Politics and Media from Gorbachev to Putin, BASEES/Routledge Series on Russian and East European Studies, Routledge, pp. 30, 110, 296, ISBN 978-1-138-78766-7
  75. ^ Leveille, David (24 January 2017), "Russian journalist has advice for Americans covering Trump", USA Today, GlobalPost, retrieved 3 July 2017
  76. ^ Conradi, Peter (2017), "21. 'You Do It Too'", Who Lost Russia?, Oneworld Publications, ASIN B01N6O5S32
  77. ^ Kaylan, Melik (2017), "What The Trump Era Will Feel Like: Clues From Populist Regimes Around The World", in Cole, David; Stinnett, Melanie Wachtell (eds.), Rules for Resistance, The New Press, ISBN 978-1-62097-354-7
  78. ^ Kaylan, Melik (10 January 2017), "What The Trump Era Will Feel Like: Clues From Populist Regimes Around The World", Forbes, retrieved 3 July 2017
  79. ^ Ferris-Rotman, Amie (7 April 2017), "Dispatch – 59 Ways to Kill a Russian Reset: All it takes is a few dozen Tomahawk missiles and a lecture on human rights.", Foreign Policy, retrieved 5 July 2017, In a country where 'whataboutism' is part of the national psyche, Russia was quick to point to Washington's alleged failures after the strike in Syria.
  80. ^ Kucera, Joshua (5 July 2017), "Russia Complains To Azerbaijan About Discrimination Against Armenians", EurasiaNet, retrieved 5 July 2017, Moscow's geopolitical whataboutism skills are unmatched
  81. ^ Sollenberger, Roger (5 July 2017), "This Is Your Brain On Fake News: How Biology Determines Belief", Paste, retrieved 5 July 2017
  82. ^ a b McFaul, Michael (17 May 2017), "Trump has given Putin the best gift he could ask for", The Washington Post, retrieved 5 July 2017, As for 'whataboutism', Trump himself champions these kinds of cynical arguments about our country – not Russia.
  83. ^ Welch, Matt (13 July 2017), "The six categories of Trump apologetics", Los Angeles Times, retrieved 18 July 2017
  84. ^ Clifton, Denise (20 July 2017), "Childish Rants or Putin-Style Propaganda?", Mother Jones, retrieved 22 July 2017, a traditional Russian propaganda strategy called 'whataboutism' ... In Trump's version of whataboutism, he repeatedly takes a word leveled in criticism against him and turns it back on his opponents—sidestepping the accusation and undercutting the meaning of the word at the same time.
  85. ^ Kirkpatrick, Jeane (January 1986). "The Myth of Moral Equivalence". Imprimis. Retrieved 5 March 2023.
  86. ^ Lasswell, Harold Dwight (1951). Political Writings. Free Press. Retrieved 6 March 2023.
  87. ^ Kirkpatrick, Jeane J. (1 January 1988). National and International Dimensions. Transaction Publishers. p. 74. ISBN 978-1-4128-2747-8. Constituted authority perpetuates itself, by shaping the consciences of those born into its sphere of control.
  88. ^ Yagoda, Ben (19 July 2018). "One Cheer for Whataboutism". The New York Times. Retrieved 17 August 2018. Tu quoque is a subset of the so-called ad hominem argument: a strike against the character, not the position, of one's opponent. Ad hominem gets a bad press, but it isn't without merit, when used in good faith. It's useful in an argument to show that the stance being taken against you is inconsistent or hypocritical. It doesn't win the day, but it chips away at your opponent's moral standing and raises doubt about the entirety of his or her position.
  89. ^ Christensen, Christian (26 January 2015). "We need 'whataboutism' now more than ever". Al-Jazeera English. Retrieved 16 August 2018.
  90. ^ Barceló, Axel. "Whataboutism Defended: Yes, the Paris Attacks were horrible, ... but what about Beirut, Ankara, etc.?". Retrieved 3 May 2020.
  91. ^ Greenwald, Abe (4 October 2019). "In Defense of Whataboutism". Commentary Magazine. Retrieved 6 March 2023.
  92. ^ Putz, Catherine. Donald Trump's Whataboutism. Archived from the original on 22 July 2016. Retrieved 30 December 2016. The core problem is that this rhetorical device precludes a country (e.g., the United States) from discussing issues (e.g., civil rights) unless that country is perfect. It requires a state to advocate abroad only those ideals that it has achieved to the highest degree of perfection. The problem with ideals is that we as human beings almost never live up to them. If the United States waited to become a utopia before advocating freedom abroad, it would never happen. What matters are the ideals - that all men are created equal and have the right to "life, liberty, and the pursuit of happiness" - not that we have managed to live up to them perfectly. This is a struggle that the United States shares with the entire world: try, fail, and try again. The United States may not be a "very good" ambassador, but there may never be a better ambassador. It's the message that really matters.'
  93. ^ Schad, Gina (19 June 2017). Digitale Verrohung?: Was die Kommunikation im Netz mit unserem Mitgefühl macht (in German). Goldmann Verlag. ISBN 978-3-641-18497-1.
  94. ^ Marion Eckertz-Höfer, Margarete Schuler-Harms: Gleichberechtigung und Demokratie, Gleichberechtigung in der Demokratie: (Rechts-)Wissenschaftliche Annäherungen. Nomos, 2019, ISBN 978-3-7489-0018-4
  95. ^ "Ritorika holodnoй voйnы na fone narušeniя prav čeloveka v SŠA" [Cold War rhetoric against a backdrop of human rights violations in the USA]. 1News Azerbaijan (in Russian). 26 August 2014. Retrieved 16 August 2018.
  96. ^ Lo, Alex (2 June 2020). "'Whataboutism'? Not if you are guilty". South China Morning Post. Retrieved 22 March 2021.
  97. ^ Bevins, Vincent (29 January 2020). "Sure, whataboutism seems bad, but have you considered other bad things?". The Outline. Retrieved 22 March 2021.
  98. ^ "Ritorika holodnoй voйnы na fone narušeniя prav čeloveka v SŠA" [Cold War rhetoric against a backdrop of human rights abuses in the USA]. 1 News Azerbaijan (in Russian). 26 August 2014. Retrieved 16 August 2018. «Prava čeloveka – эto dubinka v rukah silьnыh mira sego, kotoruю oni ispolьzuюt, kogda kto-to vokrug proяvlяet neposlušanie», - ubežden azerbaйdžanskiй političeskiй deяtelь Araz Alizade, vozglavlяющiй Social-demokratičeskuю partiю Azerbaйdžana. (Translation: "'Human rights is a stick in the hands of the powers of the world, that they use to beat anyone who disobeys them' says Araz Alizade, leader of the Social-Democratic Party of Azerbaijan")
  99. ^ Ghodsee, Kristen R.; Sehon, Scott (22 March 2018). "Anti-anti-communism". Aeon. Retrieved 1 October 2018. But the problem for the anti-communists is that their general premise can be used as the basis for an equally good argument against capitalism, an argument that the so-called losers of economic transition in eastern Europe would be quick to affirm. The US, a country based on a free-market capitalist ideology, has done many horrible things: the enslavement of millions of Africans, the genocidal eradication of the Native Americans, the brutal military actions taken to support pro-Western dictatorships, just to name a few. The British Empire likewise had a great deal of blood on its hands: we might merely mention the internment camps during the second Boer War and the Bengal famine. This is not mere 'whataboutism', because the same intermediate premise necessary to make their anti-communist argument now works against capitalism: Historical point: the US and the UK were based on a capitalist ideology, and did many horrible things. General premise: if any country based on a particular ideology did many horrible things, then that ideology should be rejected. Political conclusion: capitalism should be rejected.
  100. ^ Franceschini, Ivan; Loubere, Nicholas (7 July 2020). "What about Whataboutism?". Made in China Journal. Retrieved 1 December 2021.
  101. ^ Warburton, Nigel; eleanorlongmanrood (18 May 2022). "Everyday Philosophy: The problem with whataboutery". The New European. Retrieved 6 March 2023.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Корисник:Zetetikamatf/песак&oldid=27781093”